Variations on the Same Theme (Antouanetta Angelidi, 1977)

☼☼☼☼☼☼☼☼☼ out of 10☼

Left or right?

Père ou peur?

Black or white?

Man or woman?

Abstract or rational?

Quotidian or peculiar?

Universal or individual?

Emotional or intellectual?

Natural or theatrical?

Ellipsis or horizon?

Film or metafilm?
Art or life?

Opening with a couple of symmetrical takes so stoically long that they may irritate the impatient viewer to the point of giving up after the initial five or ten minutes, Antouanetta Angelidi's debut is the epitome of daring, uncompromising experimentation with both cinematic form and content. To call it unorthodox would be a severe understatement. Semantically playful and aesthetically austere, this thesis film - a manifesto-esque, politico-poetic video essay of sorts - mesmerizes with its irregular rhythms achieved through the alternation of Greek and French lines, as well as of rigid and provoking images accompanied by on-screen text and the swaying cacophony of sounds. Subtly transgressive, apart from the scene in which a black chicken is being mercilessly plucked by a bald, god(dess)-like figure, Variations on the Same Theme (originally, Idees Fixes / Dies Irae, aka Parallages sto idio thema) revels in its razor-mouthed, post-structuralist and somewhat Dada-inspired masculinization of femininity and vice versa, managing to retain its dignity even when the auteur's tongue is planted deeply in her cheek. Recommended as a double bill with Jackie Raynal's Deux fois.

Κλέφτης ή η πραγματικότητα / Kleftris i I pragmatikotita (Αντουανεττα Αγγελιδη / Antouanetta Angelidi, 2001)

 "Svet je izgrađen od snova.

Kada se probudiš, više ne postojiš."

I sa svojim poslednjim filmom Lopov ili stvarnost, Antoaneta Angelidi (Topos, Oi ores: Mia tetragoni tainia) ostavlja dubok trag u istoriji moderne avangardne kinematografije, učvršćujući visoku poziciju na listi omiljenih rediteljki potpisnika ovih redova. Kroz tri poglavlja koja se neprekidno sudaraju i prepliću, povezana likom Lopova, ona istražuje različite nivoe i karakter stvarnosti, iz ugla vajarke, ucveljene majke i glumca u ulozi Atigone. Naglašavajući dvoznačnost prirodnih elemenata (vatre, vode i zemlje), predstavlja nam apstraktnu igru sudbine, slučaja i slobodne volje između čoveka i kosmosa.

Lirska i alegorična "priča" zasnovana je na ezoteričnom sistemu simbola, kojim se protagonisti služe kako bi izveli "metafizičku koreografiju" u teatru (odsustva) života. Kao naratori oni su nepouzdani, jer "smrtnici ne umeju da kažu istinu, čak ni sebi samima". Na ivici ludila, izmučeni mračnim vizijama prošlosti i budućnosti, bez posrednika komuniciraju sa duhovima umrlih i entitetom iz naslova, koji bi mogao da bude i Vreme, i Usud i Smrt. Svako od njih izgubilo je sposobnost da ukrade trenutak, a sa njom i dodir sa stvarnošću - tek sa prihvatanjem neminovnosti, njihova fantazija prestaje. Ništa nije predodređeno... ili je to varka?

Opčinjavajuće, neretko simetrične vizuelne kompozicije uronjene su u duboke senke, kao i u Topos-u, ali je paleta svedenija, sa dominantnom ne-bojom. Večno crno, u kostimima i u scenografiji, i sublimna tišina, koju prekidaju teški dronovi, eterično pojanje, enigmatični dijalozi i monolozi nalik opelima, stvaraju pogrebnu, košmarno-dezorijentišuću atmosferu. Hotimična izveštačenost, ovde još intenzivnija nego ranije, glavna je odlika Angelidinog nekonvencionalnog "rituala".

Οι Ώρες: Μια Τετράγωνη Ταινία (Αντουανέττα Αγγελίδη, 1995)

"Ponekad snovi postaju stvarnost." - negde na početku kaže Spendo, glavna junakinja lirske fantazije Οι Ώρες: Μια Τετράγωνη Ταινία (Oi ores: Mia tetragoni tainia / Sati: Kvadratni Film). Preobražajni proces, koji se odvija u podsvesnom svetu isprepletenih vremenskih i misaonih tokova, predstavlja glavnu, ali neuhvatljivu narativnu nit.

Neprekidni ritmički ples sećanja, kako maglovitih, tako i lucidnih, a uvek varljivih i pristrasnih, remeti rastrzanu sadašnjost melanholične Spendo. U kratkim epizodama, koje su utemeljene na uspomenama, vidimo je u ključnim životnim trenucima - u ulozi neposlušne kćeri i sestre, dobre, ali pomalo čudne prijateljice, školarice sa bujnom maštom, strastvene ljubavnice, brižne majke i žrtve seksualnog zlostavljanja. Neretko bolne i sumorne, "ekskurzije" u prošlost je dodatno sputavaju u traganju za sopstvenim identitetom, krijući ključ za rešavanje psihičkih dilema. Put samoispitivanja, paralelan sa meditacijom o smrti, završava se, prema njenoj tvrdnji, "rušenjem okvira praznine", što se može protumačiti na više načina, možda čak i kao samoubistvo.

Primenom jezika unutrašnjeg "ja", Antoaneta Angelidi (Τόπος) uspeva da uobliči apstraktno i iracionalno, stvarajući nelinearnu i neprobojnu, ali kompaktnu priču o ženi na ivici nervnog sloma. Pozama i pokretima likova posvećuje ogromnu pažnju, zbog čega se povremeno stiče utisak da film pretenduje da postane moderan baletski performans. Izvanredno osvetljenje i svedeni kolorit kostima i scenografije pružaju potrebnu intimnu atmosferu, upotpunjenu mešavinom klasične i eksperimentalne elektronske muzike. A preciznost i velelepnost mizanscenskih rešenja uhvaćeni su okom kamere Katerine Maragudaki. Osamdesetominutna hipnoza za ljubitelje alternativne sedme umetnosti.

Τόπος (Αντουανέττα Αγγελίδη, 1985)

"Kada bi opet došao taj dan, svetlost bi bila drugačija; jutro bi bilo mračno, a noć bi padala ranije."

Višestruko nagrađivana rediteljka Antoaneta Angelidi rođena je 1950. godine u Atini, gde je studirala arhitekturu na Nacionalnom tehničkom univerzitetu, dok je u Parizu završila režiju i montažu na IDHEC-u (Institut des Hautes Études Cinématographiques), kao i filmsku teoriju na EHESS-u (École des Hautes Études en Sciences Sociales). Članica je EFA-e, profesorka na Aristotelovom univerzitetu u Solunu i autorka nekoliko umetničkih instalacija.

Za fantazmagoričnu (anti)dramu Τόπος (Topos / Mesto) inspiraciju crpe iz dela Đorđa de Kirika i renesansnih majstora, kako bi "stvorila vizuelnu eksploziju boja, oblika i apstraktne geometrije" (Vrasidas Karalis, A History of Greek Cinema, The Continuum International Publishing Group, 2012). Život mrtve junakinje (Ane?) prikazuje kao igru kriptičnih pravila, koja se odvija u iluzornom prostoru, verovatno nadrealističkoj verziji njenog domaćinstva, izvan vremenskog toka.

Fragmenti duboko zakopanih sećanja, povezani logikom snova, izlaze na površinu, preobražavaju se u uspomene ožalošćenih, a potom ugrađuju u izvitoperenu narativnu strukturu. Anin duh se deli i zaposeda sve koji se okupljaju da bi joj odali počast, tako da su reči ovih "medijuma" projekcija toka njenih misli. Iz koga i o kome govori nije moguće utvrditi u svakom trenutku, a nekoherentnost sporadičnih monologa i dijaloga dodatno otežava posao tumačenja priče. Značenja simbola, kojima je ista protkana, dobro su skrivena u gustoj magli podsvesti pokojnice. A da biste ih pronašli, morali biste da čujete "glas smrti", koji spominje jedan od sudova Anine duše.

Budući da među likovima dominiraju pripadnice nežnijeg pola različitih generacija, pri čemu je svakoj dodeljena arhetipska uloga (kćer / majka / sluškinja), da se pretpostaviti da je posredi istraživanje njihovog položaja kroz istoriju. Nije daleka od istine ni tvrdnja Eleanor Manike za The New York Times da film donosi beskompromisan pogled na objektivizaciju žena u (zapadnjačkoj) umetnosti. Emotivno prazne, one postaju marionete elegantnih pokreta u mehaničkom baletu; puke note u kakofoniji briljantno komponovanih kadrova.

Jednostavne žute haljine, jarkocrveni draperi i modroplava imitacija vode izbijaju iz sivila minimalističke scenografije, utopljene u duboke senke, dok kontemplativnu tišinu prekidaju bizarni prenaglašeni zvuci (zujanje, krčanje, struganje, klokotanje, mljackanje) kao suplement zbunjujućih jukstapozicija. Na ovaj način postignuta je hipnotišuća i u isti mah dezorijentišuća atmosfera, a pojačana teško probojna opna oko transcendentnih vizija Antoanete Angelidi...