Jan 29, 2016

Hide and Seek (Joanna Coates, 2014)

U dugometražnom prvencu britanske rediteljke Džoane Kouts, četvoro mladih ljudi formira poliamoričnu komunu u osamljenoj kolibi, negde u Krasvolu (Craswall, nadomak granice sa Velsom). Njihova mikroutopija se temelji na eksperimentisanju, koje bi trebalo da ih oslobodi inhibicija (i duhova prošlosti), pomažući im u samootkrivanju, skrivanju od stresova i potrazi za srećom. Naime, svake večeri oni učestvuju u svojevrsnim predstavama, koje služe kao relaksanti za noć u "bračnoj sobi", uvek sa drugim partnerom, prema prethodno utvrđenom rasporedu.


Bilo da je u pitanju tiha revolucija ili naivni eskapizam (a verovatno je od oba po malo), jedno je sigurno - autorka stavlja na probu teoriju da su moralne norme ljudskog društva stege koje pojedinca sputavaju da uživa u životu. Odbacujući konvencionalni narativ u korist lirskog, ona se, poput samih protagonista, upušta u istraživanje veza (bez obaveza) i (pan)seksualnosti kao ključnih faktora u rušenju predrasuda, izgradnji poverenja i učvršćivanju samopouzdanja. Za nju su Lia (Ria Moul), Šarlot (Hana Arterton), Maks (Džoš O'Konor) i Džek (Denijel Mec, koscenarist) nosioci ideje da samoizgnanstvo iz civilizacije predstavlja početak puta ka raju, ne u religijskom smislu, već ličnom i filozofskom.


O svojim likovima pruža minimum informacija, pre svega posredstvom "umetničkih igara" na provizornoj pozornici, ali joj se na tome ne može zameriti, budući da ih osmišljava kao "nevine" pionire nekakvog hiper-liberalnog poretka. Ideal kojem stremi ogleda se u oslikavanju stvarnosti kao autistično-romantične fantazije, koju preti da naruši spoljni uticaj - dolazak Šarlotinog bivšeg momka. A da bi se fantazija nastavila, nakon odlaska nezvanog (i zbunjenog) gosta, kvartet junaka izvodi ritual nalik sahrani, simbolično spaljujući spone sa ostatkom sveta.


Izveštačenim, ali zabavnim performansima, koji se lagano preobražavaju u parodiju normalnosti, gđica Kouts suprotstavlja prilično smele erotske scene, čijoj prirodnosti dodaje duhovnu komponentu. Njena iskrenost i skromnost deluju osvežavajuće, baš kao i suptilna gluma cele ekipe, na granici sa veštom improvizacijom. Pohvale vredna je i sjajna fotografija Bena Hekinga, koji jednaku važnost pridaje intimnosti (tj. golotinji) i baškarenju na osunčanoj livadi, kobajagi-kampovanju i skečevima ispred jarkocrvene zavese. Uprkos budžetskim ograničenjima, on donosi obilje atraktivnih vizuelnih kompozicija, koje prate tišina, ambijentalni zvuci i fino preplitanje klasike i akustične muzike.

Po iščašenoj strukturi i poetizovanju dokolice, Hide and Seek je blizak dramediji Hanare Banareni, dok se po koncentraciji požude u vazduhu može uporediti sa žanrovski mešovitim Μesa sto dasos. Provokativan u svojoj jednostavnosti, ovaj film je ekvivalent nedostižnog sna.

No comments:

Post a Comment