The Bottomless Bag (Rustam Khamdamov, 2017)

☼☼☼☼☼☼☼☼☼ out of 10☼

Tall tales grow even taller in Rustam Khamdamov's adaptation of Ryunosuke Akutagawa's short story In a Grove which Akira Kurosawa's highly and widely acclaimed feature Rashomon is also based on. Narrated by an unnamed lady-in-waiting (Svetlana Nemolyaeva) who employs a Pinocchio-like paper nose to take a peek into another world through the previously torn wallpapers on the chamber-walls of Tsar Alexander II's vast palace (!), The Bottomless Bag (originally, Мешок без дна) unfolds like a knotty, deliberately paced Ruizian mystery and, in a very unorthodox way, celebrates the power of storytelling and its magical effects on our lives. The elusiveness of truth is the main course here, with the characters such as Baba Yaga, humanoid mushrooms and a bear walking on two legs adding to the dreamy/mythical incredibility (and humor) of each account on the Prince's murder. Oh, and there are a few UFO spheres hovering above and around the grove just in case the viewer is not puzzled enough.

Packed with an almost maddening intrigue, strangely playful proceedings are paired with the ravishingly beautiful B&W imagery that bears many references to classic paintings and cinema. The Renaissance representations of Saint Sebastian can be easily recognized in the frame which depicts the Prince (Andrey Kuzichyov) tied to a tree with an arrow piercing his chest, whereas the spirits of the silent era divas are invoked by the otherworldly appearance of the Princess (Elena Morozova) whose sumptuous garments overflowing with pearls stubbornly oppose historical accuracy. A dramatic interplay of light and shadow is a certain nod to the aesthetics of film-noir, and Khamdamov's approach in blending all the influences together is that of a (neo)surrealist who favors form, a challenging one at that, over content. With The Bottomless Bag, the 'cursed' Russian filmmaker creates his most stylish film to date, so it's a shame it has already faded into obscurity.

Бриллианты. Воровство (aka Бриллианты. Похищение, Рустам Хамдамов, 2010)

Snimljen pet godina nakon Vokalnih paralela i premijerno prikazan na Venecijanskom festivalu 2010-e (u okviru programa Horizonti), dvadesetpetominutni Бриллианты. Воровство (Dijamanti. Krađa) označava povratak Hamdamova neodoljivoj estetici nemog filma, a predstavlja još jedan u nizu hiperstilizovanih eksperimenata koji oživljavaju njegove vizije ženstvenosti. Začetak je trilogije Драгоценности (Nakit), koja bi trebalo da bude zaokružena sa Изумруды. Убийство (Smaragdi. Ubistvo) i Без цены (Bez cene).

Radnja se odvija u Lenjingradu krajem dvadesetih prošlog veka. Devojka (Диана Вишнёва) stoji ispred izloga juvelirnice, a potom ulazi u radnju sa namerom da ukrade dijamantski broš. Praveći diverziju sa presecanjem biserne ogrlice slučajne mušterije, uspeva da sprovede zločin u delo. Nakon izlaska odatle, vidimo je ispred oronulog zida na koji su zalepljena dva postera Langovog Metropolisa. Približava joj se crni balon (griža savesti?) i počinje da je prati. Na različite načine pokušava da ga se otarasi (ili uhvati?), da bi kasnije učestvovala u baletskoj predstavi (snimljenoj u pozorištu Mihajlovski), poklanjajući ukradeni predmet koleginici. Intenziviranju začudnosti priče doprinosi scena koja aludira na Repas de bébé (1895) braće Lumière i u kojoj majka (Рената Литвинова) sa papirnim fišekom na glavi (a potom i na nosu) hrani svoju devojčicu, dovodeći je do suza, i sluša muziku sa skalamerije koja izgleda kao nadgrađeni radio aparat.

"Ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom." - citirajući Šekspira, autor je izjavio da ovo ostvarenje govori o dobroti, ljubavi i toplini. Služeći se univerzalnim jezikom crno-belih slika, onako kako se to radilo nekada, Hamdamov je vešto skrojio simboličnu, nadahnjujuću, prefinjenu, nežnu, i snoviđajnu poemu, čiji su stihovi akcentovani dominantnim, tanušnim i milozvučnim glasom violine i koja vas odvodi u romantizovanu prošlost neke druge stvarnosti. Njena artificijelnost i rigidnost samo su privid, a vrednost i snaga joj leže u besprekornoj režiji, razigranosti glumaca, nekonvencionalnom narativu i izbezumljujuće lepim, maestralno naslikanim kadrovima, koji se poput dragocenih perli nižu jedan za drugim, sijajući punim sjajem...

Анна Карамазофф (Рустам Хамдамов, 1991)

"Život je najveće od svih zala."

Iako je kratkometražnim debijem В горах моё сердце (Moje srce je u brdima, 1967), poetičnom reinterpretacijom komičnog komada Williama Saroyana, privukao pažnju velikana kao što su Federico Fellini i Sergei Parajanov, Hamdamov je u daljoj karijeri stalno nailazio na prepreke i zastoje. Njegov prvi dugometražni film Нечаянные радости (Neočekivane radosti, 1974) ostao je nedovršen, usled neslaganja sa producentima, da bi se 1975. pojavio u prerađenom obliku kao melodrama Раба любви (Rob ljubavi) Nikite Mihalkova. Za oporavak od ovog niskog udarca bilo mu je potrebno više od decenije, a onda je i sa sledećim projektom prošao kroz produkcijski pakao i bio prinuđen na (na)silna redigovanja, nakon čega je usledio i skandal na premijeri u Kanu, izazvan nedoličnim ponašanjem zvezde filma i jedne od ikona francuske kinematografije Jeanne Moreau. "Merde, merde, merde!" - uzvikivala je, zahtevajući da projekcija bude zaustavljena, razjarena zbog toga što je rediteljev rez u centralnom delu sadržao sačuvanih pola sata Neočekivanih radosti. Oni koji su sačekali "конец" na platnu pozdravili su Hamdamova iskrenim aplauzom, ali je javno mišljenje već bilo formirano, tako da Анна Карамазофф nije dospela u bioskope, niti je ikada zvanično izdata, pa se smatra izgubljenom... ne računajući (relativno loš) VHS-snimak dostupan na internetu.

 

 

U inat tragičnoj sudbini, ovo idiosinkratično ostvarenje, alegorični, gotovo nadrealni tour de force, pleni mračnom lepotom i provocira beskompromisnom nekonvencionalnošću pri svakom koraku glavne junakinje. Krajem četrdesetih, neimenovana sredovečna žena izlazi iz logora za prinudni rad i vraća se u rodni Lenjingrad. Shvatajući da u trulom društvu za nju više nema mesta, poput večitog putnika sa koferom u ruci, obilazi oronula mesta iz prošlosti svoje majke i dolazi u susret sa bizarnim likovima - uzbekistanskim šamankama, dementnom staricom čija unuka je otrovala sopstvenog dedu, dečakom koji nosi kapu sa zečjim ušima (ništa bez zeke vodiča!) i mladog pijanistu koji je nekad okretao stranice partiture slavnom kolegi, dok je ovaj pratio pevačicu božanstvenog glasa. Sporni segment, koji je izazvao negodovanje Moreauove i koji na probu stavlja strpljenje već dovoljno zbunjenog gledaoca, usredsređuje se na sestre glumice Elenu (Елена Соловей) i Natašu (Наталья Лебле). Njih dve nabavljaju legendarni ćilim, čije se magične moći aktiviraju prolivanjem krvi nevinih na svakih sto godina... (Na sličan način, David Lynch je u Inland Empire umetnuo delove iz fantazmagoričnog "sitkoma" Rabbits.) 

 

 

Nekoherentan, ali začudo linearan narativ epizodične strukture i košmarne logike počiva na enigmatičnim, a povremeno besmislenim dijalozima, čineći ovu apsurdno-apstraktnu dramu vrlo složenom za disekciju. Ona deluje kao izvitopereni ruski klasik zaposednut umetnošću Kandinskog i Maljeviča, posmatran kroz prizmu Alaina Robbe-Grilleta i začinjen noir estetikom. Jasno uočljiv je i uticaj Alise u zemlji čuda, a iz bajke o Snežani i sedam patuljaka preuzet je motiv zatrovane jabuke, za scenu zločina. Duboke senke ili jarko osvetljenje, u pratnji disonantne ambijentalne muzike, proždiru mizanscen, bojeći lokacije mističnošću i preobražavajući protagoniste u fantome koji egzistiraju na granici između ovog i onog sveta, jave i sna. Od uvodnih kadrova, u kojima strelac prekriven blatom pokušava da pogodi ženu u vozu, preko sahrane pionira na kraju prve polovine filma, do naglog epiloga, koji se odvija u raskošnoj kućici za mačiće, Анна Карамазофф je hipnotišuća postmodernistička bajka sumorne atmosfere u kojoj će ljubitelji avangarde zasigurno uživati.

Вокалдьı Параллелдер (Рустам Хамдамов, 2005)

"Heroj traga za svojom katastrofom. Bez katastrofe, on ne može da postoji."

Čitajući esej o Hamdamovu na sajtu 366weirdmovies setio sam se jedne od poslednjih Lynchovih misterija, Inland Empire, jer sam u sudbini Hamdamovljevih ostvarenja prepoznao onaj ukleti poljski film i antropomorfne zečeve, pa me ni najmanje ne bi iznenadilo da je pre snimanja "Carstva" Lynch došao do podataka o niskim udarcima koje je njegov uzbekistanski kolega primao godinama. Ono što me je u tekstu najviše prenerazilo svakako je ovaj pasus:

"As mentioned before, after the success of My Heart’s in the Highlands, Khamdamov made a movie based on the poetics of Russian silent film, Nechayannye radosti [Unintentional Pleasures] (1972). It was unfinished due to some conflict between the director and the production managers. Furthermore, the part of the film that was completed was banned. The managers of Mosfilm, the major movie production studio in the USSR, ordered the camera negatives destroyed in 1974. Twelve years later three and a half boxes of the work material were found. They were rescued by Ilya Minkavetsky, the project’s cameraman. What survives today is about 30 minutes of a rough cut and a dozen production stills. Meanwhile the screenplay was rewritten. Nikita Mikhalkov recycled the story, the costumes, and the main actress Elena Solovey, for his popular film A Slave of Love [Raba liubvi] (1975). This was a new blow for Khamdamov. He left Moscow. For many years nobody in Moscow knew where he was or what was he doing."

Iskreno, do sada nisam bio u prilici da se sretnem s delom Nikite Mihalkova, a posle saznanja o ovoj podlosti, želja da ikada proverim šta propuštam u potpunosti je nestala. Nadam se da ponekad pocrveni, bar malo...

Nego, na stranu sticanje slave na tuđoj muci i Rustamovo prokletstvo (zbog kojeg u karijeri ima samo 3 dovršena filma), red je da nešto kažem o "Vokalnim paralelama". Već u samom naslovu, reditelj nagoveštava prirodu, duh i pokretačku energiju svojeg, kako sam na početku kaže, "koncertnog filma". Smešten u kazahtansko podneblje (odnosno autorovu specifičnu viziju istog), Вокалдьı Параллелдер je venac ispleten od beskompromisno nadrealnih vinjeta, ispunjenih opčinjavajućim operskim arijama, a povezanih neobičnim dijalozima i monolozima.

Iako je nemoguće jasno razaznati zaplet (a kamoli rasplet!), ova jedinstvena "dramisterija" (muzička fantazija?) fascinira iz minuta u minut, kidajući postojeće granice sedme umetnosti i postavljajući nove - nevidljive i, samim tim, nedokučive. Ovce, konji i sopran, haljina od tila, novina i listova iz notne sveske, kao i ubistvo jabukama (!) samo su neke od ukusnih atrakcija kojima je nafilovan ovaj avangardni kolač. Impresivna snaga koju nosi u mističnim slikama i opojnom zvuku teško da bi se mogla uporediti sa nekim drugim "slatkišem" (Sayat Nova, možda?). Uživajući u maestralnoj izvedbi Enigmatične Ideje, u Hamdamovu sam prepoznao jednog od onih artista koji umeju da prodru u srž Umetnosti same, da joj otkinu deliće i njima začine svoju kreaciju. (Čak ni ruski "voice-over" u jedinoj dostupnoj kopiji Paralela nije mogao da uništi užitak.)