May 17, 2012

Los santos sucios (Luis Ortega, 2009)

Uoči svetske premijere niskobudžetne postapokaliptične drame Los santos sucios (The Dirty Saints), Diana Sanchez, selektorka latino programa međunarodnog filmskog festivala u Torontu (TIFF), napisala je da sa samo dva dugometražna ostvarenja u svom opusu Luis Ortega već važi za jednog od najoriginalnijih argentinskih reditelja. U prilog njenoj tvrdnji išla su i priznanja kojima su ovenčani Ortegin prvenac Caja Negra (Black Box, 2002) i bizarna, snoviđajna misterija Monobloc (2005).


Alegorična priča o duhovnom, ali i telesnom pročišćenju (jednakom izgnanstvu), odnosno oslobađanju od anksioznosti, ovozemaljskog života i smrti, inspirisana je, kako sam autor kaže, odgovarajući na upitnik za Twitch i blog The Evening Class, njegovim prijateljima sa ulice, a napisana pod snažnim uticajem Becketta i Tarkovskog. Nastojeći da razume ljude koji su dnevne poteškoće uspevali da prevaziđu osmesima, uprkos nezavidnoj situaciji u kojoj su se našli, on protagoniste postavlja u opustošeni gradić i ruralno područje u njegovoj blizini, u neodređeno vreme nakon velikog rata. Jedina nada za izbavljenje petoro preživelih muškaraca, "prljavih svetaca" iz naslova, i jedne žene (grešnice?), personifikacije ljubavi i strasti, jeste prelazak reke Fijman. Niko od njih ne zna šta se nalazi na drugoj obali i da li tamo nešto uopšte postoji, ali veruju da je to pravi put, onaj kojim moraju poći. Oni više ne žele da očajavaju, lutaju i dosađuju se. Umesto da čekaju Godoa, odlučuju da krenu ka njemu, ko god ili šta god on bio, dok im je za leđima nevidljivi (umišljeni?) neprijatelj, čije je prisustvo, bilo ono stvarno ili ne, u dva-tri navrata tek nagovešteno. Prepuštanjem jednog člana neobične šestorke neizvesnoj budućnosti u materijalnom svetu, Ortega otvara mogućnost za novi početak, čineći svoju zagonetku još složenijom za rešavanje. Potraga za odgovorima postaje još napornija kada u igru uđu i simboli koji se skrivaju u kvaki, metalnom autiću, "Fragmentima nepoznatog znanja" i imenima nadenutim određenim likovima.


Poremećeno stanje psihe glavnih junaka jasno je čitljivo u njihovim neretko apsurdnim i neočekivanim postupcima, svojevrsnoj autističnosti i nasilnim promenama raspoloženja, a reflektuje se na audio-vizuelnu ravan. Iz tog razloga, velika pažnja posvećena je zvučnom dizajnu i scenografiji. Brundanje aviona, neprijatni šumovi i jezivi šapati mogli bi da budu proizvod paranoje, baš kao što mrtve, otpacima prekrivene ulice i poluraspadnute, napuštene građevine (skladišta, seoska kuća, kafana) otelovljuju bes, depresiju, nezadovoljstvo, nemoć... Sav taj krš je prelepo uslikan, sa olovno sivom kao dominantnom među hladnim i prljavim bojama, a izvanrednoj fotografiji Guillerma Nieta savršeno komplementaran je ambijentalni muzički skor Leandra Chiappea (sa kojim je Ortega i ranije sarađivao), isprekidan dugim periodima uznemirujuće tišine. Ortega je siguran kako iza, tako i ispred kamere, budući da, uz još troje profesionalnih glumaca i dvojicu (sjajnih) naturščika, preuzima ulogu Ciela.

Sumorno, ironično, meditativno, hermetično, smelo i, povrh svega, drugačije, ovo ostvarenje sigurno neće prijati svakom, ali će zato gledaocima koji prihvate izazov dati povoda za razmišljanje...

No comments:

Post a Comment