Oct 31, 2011

Reket od kristala (tra-la-la-la)

    “Žao mi je zbog crvenila u tvojim očima.” – rekla je pre nego što je za sobom zatvorila vrata. Na rastancima neki ljudi ne znaju šta da kažu, a ostavljeni moraju da tragaju za tumačima. Obostrano nerazumevanje ume da pecka, ali, srećom, peckanje traje kratko (pod uslovom da su vam zaslađivači pri ruci). Ako pokušate da racionalizujete svoju situaciju, naći ćete se u blatu do kolena. Napadaće vas bahate zunzare sa obližnjeg smetilišta i dvodnevni leptiri-mutanti, sve dok ne okrenete novi list – žut i neispisan.
    Sa druge strane prazne ‘artije migolje se reči koje tek treba da se rode. Sitne su vazdušaste, a ostale (valjda) nisu. I to mu dođe kao prosta računica sa pogrešnim rezultatom. Tada nastaje panika, a ona ima običaj da izaziva halucinacije i nesanicu. Ili je obrnuto? Kako god bilo, nema vam spasa. Osuđeni na propast, tumarate lavirintom uskih hodnika i čim stignete do cilja, on isplazi jezik i pomeri se X koraka ulevo. Bezobrazluk! Taman pomislite da gore ne može da bude i počinje da pada kiša. Pljušti li pljušti, i grmi i seva, iako niste naručili prilog. Suncu izmamite osmeh na jedvite jade i pritom saznajete da je štrbo poput stogodišnje babe. Veštačku vilicu nema gde da čuva, pa stalno izbegava posetu stomatologu…
    Po izlasku iz ludačke košulje koju ste sami sebi skrojili (i nekako navukli), odlučujete da se popnete na brdo, i to ne bilo koje. U obzir dolazi samo ono pod kojim su pohranjene lobanje mučenika, a nad kojim se nebo ne prenemaže i ne soli ničiju pamet. Vrh mu je zatupast i obrastao u krupne ljubičice. Najkrupnije koje ste ikada videli! Ošamućeni njihovim opojnim mirisom, zamišljate vrbu na kojoj raste grožđe i, iza drveta, đavoljeg dvojnika koji se olakšava. Prilazite oprezno (kao što biste prišli i običnom poserku) i nudite mu cigaretu. A on bulji neko vreme, pa se ljubazno zahvali i odbije pošto se odvikava od pušenja i žena mu je trudna.
    Potom silazite zavojitim stepeništem u memljivu tamnicu i srećete obezglavljenu trudnicu pored priručne giljotine. Dodajući joj prvu glavu iz obližnje korpe, pitate je zašto im je dozvolila da je pogube. Nekoliko trenutaka ćutke vas posmatra, a onda progovara:
    “Zato.”
    “Kakav je to odgovor?” – čudite se bezrazložno.
    “Nikakav.” – rugajući se vašoj izgubljenosti, skače ka čađavom plafonu i iz utrobe joj izlazi kavez sa klackalicom. Prilikom pada na kameni pod, otvaraju se vratanca i ka slobodi grabi mermerna ptičica. Leteći prema lažnom otvoru, udara u nevidljivu barijeru i nestaje. Njena žrtva, međutim, nije uzaludna.
   Zovu vas nepregledni pašnjaci i blejanje rasnih ovaca, koje je neobrazovani čobanin izveo još u nedelju, a već je sreda i trebalo bi da se posti. Kad legnete na meku travu, oblaci menjaju oblike i podsećaju na ratnike. Rađa se (ko zna koja) Danica, spremna da preuzme ulogu vodiča. Nedaleko od mesta u kome ste proveli detinjstvo okupljaju se buržuji da bi se divili kristalnom reketu. Tu beskorisnu informaciju prenosi vam zečica trojeručica.
   “Nisam ni ja neka cvećka…” – branite se, “… ali me za njihova interesovanja baš zabole dupe.”
    Utrnula zadnjica posledica je lošeg položaja pri sedenju.

Oct 27, 2011

Jasminum (Jan Jakub Kolski, 2006)

Pored vizuelno raskošne i bolno depresivne (anti)ratne drame Wenecja (2010), zasnovane na kratkim pričama Włodzimierza Odojewskog, na "Danima poljskog filma", održanim od 20. do 26. oktobra u Nišu, prikazano je još jedno ostvarenje Jana Jakuba Kolskog, koga smatraju osnivačem "magijskog realizma" u kinematografiji njegove zemlje. U pitanju je višestruko nagrađivani film Jasminum, koji je bio uparen sa velelelpnom kratkometražnom animacijom Świteź (2011) Kamila Polaka.


Zanimljiva, blago uvrnuta radnja smeštena je u samostan nadomak (izmišljene) varošice Jasminovo. Osim starešine, filmofila Kleofasa (Adam Ferency), zaljubljenika u Fellinijev Amarcord, i dobroćudnog kuvara Zdravka (Janusz Gajos), koji vodi računa o čitavom imanju, tamo žive i trojica ćutljivih i ćudljivih monaha koji izlaze samo noću i mirišu na voće - rmpalija mekog srca Trešnja (Dariusz Juzyszyn), odgajivač mirišljavih pačića Divlja Trešnja (Krzysztof Pieczyński) i pomalo detinjasti akrobata Šljiva (Grzegorz Damięcki). Dolazak konzervatorke Nataše (Grażyna Błęcka-Kolska), koja se amaterski bavi spravljanjem parfema, i njene petogodišnje kćeri Eugenije (preslatka Wiktoria Gąsiewska), neiskusne, ali objektivne naratorke, narušiće njihovu mirnu svakodnevnicu, pokrenuti niz čuda i dovesti do otkrivanja tajni sa mirisom jasmina, zakopanih u prošlosti...


Istražujući finese u odnosu racionalnog (nauke/hemije) prema mističnom (religiji/molitvi), odnosno paralele između humanosti, brižljivosti, posvećenosti i svetosti, Kolski ispreda lepršavu, poetičnu i aromatičnu bajku za odrasle, u kojoj se ukrštaju platonska, strastvena i dve nesrećne ljubavi, i pritom uspeva da izbegne banalnost većine romantičnih komedija, daleko prevazilazeći dotičnu kategoriju. Putem briljantno osmišljenih i bravurozno odglumljenih, a nadasve simpatičnih likova (pogotovu Zdravka i Eugenije), on na gledaoca uspešno prenosi željene emocije, golicajući mu maštu i saopštavajući nekolicinu jednostavnih, ali uzvišenih poruka. Klupko začudnog narativa, začinjenog pažljivo odmerenom dozom intrigantne misterije i deadpan humora, odmotava se polaganim ritmom, neprestano otkrivajući nove detalje i stvarajući opuštajuću atmosferu, poput one u podjednako ljupkom Grający z talerza (1995). Ona savršeno odgovara datom (produhovljenom) okruženju, a u velikoj meri joj doprinose svečana tišina, isprekidana milozvučnim klavirskim kompozicijama, prijatno osvetljenje i nenametljivo lepa fotografija koji zrače toplinom i kojima dominira žuta boja (uključujući i odoru bratije), prefinjeni i svrsishodni specijalni efekti, kao i atraktivne lokacije na kojima se snimalo - silezijski gradić Gloguvek i renesansni zamak vojvode Bolka I u Nemodlinu, kome je dodeljena uloga manastira.

Ukoliko je namera reditelja bila da stvori kontemplativno delo prepoznatljivog stila u kojem će publika uživati i sasvim mu se prepustiti (na dva sata koji deluju kao jedan), onda je njegov cilj nesumnjivo postignut.

Oct 19, 2011

San br. 2 + Žmurke na 3 ćoška

Zajedno sa još nekoliko kolega i koleginica iz inspekcije, bio sam u službenoj poseti (nepostojećem) niškom zoološkom vrtu. Nakon obilaska kompleksa raspravljalo se o tome da li bi trebalo napraviti krov na kavezu u kome su smešteni tigrovi. Poslali su me do šaltera za prodaju mesečnih karata za gradski prevoz, kako bih od službenice koja tamo radi preuzeo prevod nekakvog teksta. Ispred mene je stajala maloletna devojka koja je pokušala da iskoristi tuđu ličnu kartu (pretpostavio sam, svoje majke), da bi joj ova iza staklene pregrade odbrusila: "Ma idi, bre, bestraga!" Prema meni je, srećom, bila ljubaznija (a mogao bih da se zakunem i da je flertovala). Pošto sam dobio hartiju od presudne važnosti za bezbednost velikih prugastih mačaka, nisam se vratio tamo gde je trebalo da se vratim. Usput sam naišao na drugove i drugarice što iz osnovne, što iz srednje škole koji su se ukrcavali u crvene autobuse, spremni za izlet. Pošto za troje nije bilo mesta u najbližem vozilu, krenuli su ka drugom kraju duge kolone, a ja sam im se pridružio i tada primetio da sam umesto patika obuo papuče. Odjednom, sve kuće i zgrade preobratile su se u ozelenjena brda na kojima je raslo žuto cveće...
-------------------------------------------------------------------------------------------
(Napomena: Ovaj san i činjenica da se tri dana nisam brijao nemaju nikakve veze sa najsvežijim stripom... a možda se i varam, ko zna?)

(klikni na slike za uvećanje)

Oct 18, 2011

Anima (Kazuhiro Hotchi, 2005)


Anima je hiperstilizovana parabola o krhkosti ljudskog života, oda kreativnoj i destruktivnoj snazi, predstavljena jednostavnim, ali moćnim i hipnotičkim plesnim aktom. Nastala je tako što je preko 1000 crteža u olovci kasnije animirano na računaru, uz pomoć dve Adobe aplikacije - Photoshop-a i After Effects-a. U pratnji dramatičnog, rapsodičnog i gotovo shizofrenog klavirskog komada koji izvodi pijanistkinja Maki Matsuda, obnažena brineta skladnih, zanosnih proporcija svojim uznemirujuće grčevitim pokretima prenosi najrazličitije emocije i stanja kroz koja čovek prolazi krećući se ka smrti. Hotchijev dinamični eksperiment u velikoj meri odstupa od konvencionalne japanimacije, a vizuelno je i po atmosferi vrlo blizak ostvarenjima Piotra Dumałe, iako je primenjena tehnika sasvim drugačija.

Deimos no Hanayome: Ran no Kumikyoku (Rintarō, 1988)

Deimos no Hanayome: Ran no Kumikyoku (Bride of Deimos: The Orchid Suite) adaptacija je samo jednog segmenta mange autorke Yuuho Ashibe, tako da se, slično kultnom Berserk-u, može smatrati nekom vrstom (vanserijske) reklame za koju, kada nastupi kraj, poželite da je trajala makar tri puta duže.


Anime se usredsređuje na istragu simpatične i radoznale protagonistkinje Minako, koju bivši bog Deimos želi za nevestu dok njegova sestra Venus, sa kojom je u incestoidnom odnosu, truli u podzemnom svetu, okovana trnjem. Pošto nije dovoljno moćan da tek tako odvede svoju izabranicu i njeno telo iskoristi zarad rasplamsavanja zabranjene ljubavi, niti je ona toliko glupa da se odrekne sopstvenog (zemaljskog) života, šarmantni i enigmatični demon postaje njen verni pratilac (zapravo, progonitelj) i dobronamerni (!) savetodavac. Kada Minakoin prijatelj Hisamatsu misteriozno nestane, ona odlazi (uprkos Deimosovom upozorenju) na poslednje mesto koje je mladić posetio, imanje imućne porodice Ohba, čuvene po uzgajanju jedinstvenih plavih orhideja, ne znajući za mračnu prošlost koja je tamo zakopana...


Zahvaljujući solidnom i koherentnom scenariju Ashibeine saradnice Etsuko Ikede, Rintarō se vešto prilagođava tesnom (polučasovnom) okviru i uspeva da isporuči suptilnu priču, u kojoj su tragična melodrama, mračna (hororična) fantazija i intrigantni triler gusto isprepleteni, doprinoseći stvaranju sanjive, gotske atmosfere. Svaki od malobrojnih i vrlo dobro okarakterisanih likova ima pažljivo odabrano mesto u narativu, iako se neki od njih pojavljuju na tren. Uprkos prisustvu zlokobnih natprirodnih sila, u prvi plan izbijaju poremećenost ljudske psihe i monstruoznost ljudske prirode, u pratnji (razumljive) ogorčenosti i ljubomore, kroz koje se tek povremeno probije poneki tračak plemenitosti, ranjivosti i (otrovne) lepote. Elegantan crtež, koji donekle podražava melanholijom obojen stil Yoshitake Amana, i fina, neretko lepršava animacija, sa atraktivnim motion-comic momentima u retrospektivnim scenama, najjači su atributi ovog ostvarenja. Od upečatljive likovnosti nešto slabiji je pomalo nezgrapan spoj synth-popa i ambijentalne muzike. Međutim, i pored sitnijih nedostataka i upotrebe imena iz starogrčke i rimske mitologije u izmenjenom kontekstu (mythsploitation?), Rintarova OVA će najverovatnije prijati ljubiteljima "stare škole".

Oct 16, 2011

Dragon's Heaven (Makoto Kobayashi, 1988)

Polučasovna OVA Dragon's Heaven (ドラゴンズヘブン) rediteljski je prvenac i adaptacija istoimene mange Makota Kobayashia, ilustratora, mecha dizajnera i modelara. Jednostavna i pitka postapokaliptična priča usredsređuje se na Ikuuru, simpatičnu avanturistkinju koja, jašući na pticolikom stvorenju po nepreglednoj pustinji, nailazi na samosvesnog robota (cydroid-a) Shaiana, koji se budi nakon hiljadugodišnje hibernacije izazvane smrću njegovog pilota. Između njih dvoje rađa se prijateljstvo i devojka pristaje da mu pomogne u konačnom okršaju sa starim neprijateljem, El Medineom, mehaničkim generalom brazilskog cara koji je u prošlosti nameravao da pokori Kerutoriju, grad misionara...


Ono što odmah na početku upada u oko jeste "igrani" (ili, bolje reći, stop-motion?) prolog tokom kojeg su u oblacima dima prikazani vrlo detaljni, ručno izrađeni modeli Shaiana i El Medinea, i to u visini čoveka, što je otkriveno u kratkotrajnom dokumentarcu smeštenom u okviru odjavne špice. Iako prelaz iz ovih prvih nekoliko minuta u tradicionalnu animaciju nije baš glatko izveden, reditelju se mora odati počast za hrabrost u eksperimentisanju sa različitim medijima, ali i za originalnost u "zrnastoj" vizuelizaciji, inspirisanoj ilustracijama Jeana Girauda poznatijeg kao Moebius. Nepravilne, organske forme u dizajnu utvrđenja i mekova predstavljene su gotovo skicuozno, dok je senčenje dopunjeno crticama, kako bi se postigao izgled grafičkih novela u pokretu. Da je kojim slučajem i Toshihiro Hirano odlučio da, prilikom iscrtavanja Ikuuru, odstupi od ustaljenog (danas "old-school") crteža, pomislili biste da je ovo opskurno ostvarenje, zanosno u svojoj staromodnosti, nastalo u francuskoj produkciji. Zahvaljujući jedinstvenoj estetici (koja se pokazala kao logična za dato okruženje), ono se na neki način uzdiže iznad ostalih japanimacija, uprkos skromnoj (ali konciznoj) sadržini.


Dragon's Heaven @ YouTube:

Oct 13, 2011

El octavo día de la creación (Rita Basulto, Juan José Medina, 2000)

Da je stop-motion tehnika moćan medij za sprovođenje najbizarnijih ideja u delo demonstrira i (prema evidenciji baze filmova) prvenac dvoje meksičkih animatora, Rite Basulto i Juana Joséa Medine, pod okriljem čuvenog Guillerma del Tora, koga autori navode kao podršku.


El octavo día de la creación je izuzetna petnaestominutna horor-fantazija koja Tvorca opisuje još smelije od dugometražnog debija Begotten E. Eliasa Merhigea, kao iznureno, hendikepirano i gojazno stvorenje riđe, žive kose i sive, glinene kože, svo u ritama i izmučeno košmarima o grotesknim kreacijama (verovatno rođenih tokom prve sedmice). Osmi dan provodi u mračnoj tamnici, obrasloj u paučinu i izloženoj promaji, gde nakon zurenja u ogledalo pokušava da stvori biće prema svom liku, ni ne sanjajući da će se ono okrenuti protiv njega...


Alegorični prikaz truleži koja sve više izjeda čovečanstvo (ili ikonoklastična vizija nastanka nekog alternativnog, grotesknog sveta?) odeven je u crnilo i prljave boje, među kojima dominiraju sepijasti, bronzani tonovi, tako da mu je po izgledu paralelan mešovit "avant-gore" projekat Mécanix. Grozničavi pokreti morbidnih, insektoidnih marioneta (i njihovog oca) u pratnji su neprestanog hučanja vetra, sablasnih odjeka i teškog disanja, koji se u odjavnoj špici preobražavaju u sjajnu (i nažalost kratkotrajnu) "industrial" temu, kakvom bi se ponosio i kompozitor kultnog Tetsua, Chu Ishikawa. Skladan odnos između upečatljive vizuelizacije i odgovarajućeg zvučnog dizajna oblikuju istinski zastrašujuću i obuzimajuću atmosferu.

(Na IMDb-u je, kao godina proizvodnje naznačena 2003-a, međutim, na kraju spiska članova ekipe stoji 2000-a.)