Jul 23, 2016

Já, Olga Hepnarová (Petr Kazda & Tomáš Weinreb, 2016)

"Time has its revenges, but revenge seems so often sour. Wouldn’t we all do better not trying to understand, accepting the fact that no human being will ever understand another, not a wife with a husband, nor a parent a child? Perhaps that’s why men have invented God – a being capable of understanding."
 (Tihi Amerikanac, Grejem Grin)

Lezbijke-ubice su škakljiva tema, ali rediteljski duet Petr Kazda i Tomaš Vajnreb joj prilazi oprezno i odvažno u izvrsnom debiju, biopiku o Olgi Hepnarovoj (1951-1974). Nastao prema priči Romana Sileka, ovaj film je vizuelno nadahnuta, hladno servirana studija karaktera; sumorna i opora drama o ženi koja nije umela da se izbori sa represijom. Smatrajući sebe žrtvom "bestijalnog društva", usmrtila je osmoro ljudi, nakon što je kamionom naletela na pešake koji su čekali tramvaj.


Do kobnog čina, koji prikazuju iz Olgine perspektive u svega dvadesetak uznemirujućih sekundi, Kazda i Vajnreb tragaju za mogućim uzrocima, a kao prvi spoljašnji faktor nameće se roditeljsko zapostavljanje. "Da bi izvršila samoubistvo, potrebna ti je snažna volja, moje dete, a to je nešto što tebi nedostaje." - reči su koje, složićete se, ne priliče brižnoj majci. Ljubavi, bar one zdrave, nema ni sa očeve strane - u sceni na samom početku suptilno je nagovešteno seksualno zlostavljanje.


Boravak u psihijatrijskoj ustanovi, među vršnjakinjama, takođe donosi bol, jer je tamo izložena maltretiranju od strane drugih pacijentkinja. Prekidanje veza sa porodicom i pokušaj osamostaljivanja otkrivaju i one druge, lične tj. unutrašnje faktore - od loše higijene, preko asocijalnih ispada, do podozrivosti, čak i u odnosu sa onima koji joj postaju bliski. Jedino nam u zagrljaju ljubavnica, druženju sa pivopijom Miroslavom i u srceparajućem kriku pred izvršenje kazne dopušta da poverujemo u to da ona nije od kamena, već od krvi i mesa.
 
 
Mihalina Olšanska, koja je mnoge zavela kao požudna sirena Zlatna u kapricioznoj mjuzikl-fantaziji Córki dancingu (kod nas prevedenoj kao Draž), još jednom demonstrira svoj raskošan talenat i umeće u odabiru pravih uloga, bravurozno tumačeći naslovnu anti-heroinu. (U sporednoj ulozi pojavljuje se i "srebrna" Marta Mazurek.) Svaki prezriv pogled i neotesano držanje cigarete, svi prećutani pozdravi i nezgrapni, gotovo muški koraci čine da Olšanska stalno bude u centru pažnje - njena gluma bi se najkraće mogla opisati kao magnetska.


A magnetizam je svojstven i fotografiji Adama Sikore, koji je jednako dobro uslikao igrani prvenac Las animatora Pjotra Dumale i nekoliko ostvarenja Leha Majevskog (Pokój Saren, Angelus, Wojaczek, The Mill and the Cross), čiji uticaj se oseća u često statičnim kadrovima. Stroge monohromatske kompozicije, obično uronjene u gustu i tešku tišinu, naglašavaju rastuću otuđenost Olginu od sveta, održavajući distancu na relaciji psihopata-gledalac. Impresivan je i autentičan dizajn produkcije Aleksandra Kozaka, koji sa velikom pažnjom rekreira kraj 60-ih i početak 70-ih, produbljujući atmosferu komunističke depresije.
 

No comments:

Post a Comment