Jul 13, 2010

Sentō Yōsei Yukikaze (Masahiko Ōkura, 2002-2005)

Pre tridesetak godina u odnosu na neodređeno vreme u budućnosti, Zemlju je napala vanzemaljska rasa nazvana JAM, kroz dimenzionalni portal koji se pojavio na Antarktiku. Ujedinjene nacije su oformile SAF (Special Air Force), odbrambene snage koje uspevaju da odagnaju neprijatelja natrag, na planetu koju ljudi prozivaju "Fairy". Međutim, rat se i tamo nastavlja, dok Zemljani polako zaboravljaju svoju burnu blisku prošlost...


Yukikaze ("snežna oluja") je nadimak borbene letelice koja je opremljena naprednom veštačkom inteligencijom, a kojom upravlja mladi poručnik Rei Fukai. Neobična, gotovo simbiotička veza ovo dvoje, čoveka i mašine, otuđenost u međuljudskim odnosima (zvanično "prijateljstvo" asocijalnog Reija i empatičnog majora Jamesa Bukhara), kao i uticaj emocionalne hladnoće na psihu pojedinca u surovom militantnom okruženju jesu glavni putevi kojima se Ōkura kreće u svom debitantskom ostvarenju, zasnovanom na romanu Chōheija Kanbayashija. Dok OVA-om suvereno vladaju pesimizam, usamljenost i melanholija, česte bitke u vazduhu razbijaju sumornu atmosferu, vrlo sličnu onoj u serijalima Serial Experiments: Lain i Texhnolyze.


Narativni tok se može okarakterisati kao spor, krivudav i zbunjujuć, pa je neophodno čitati ono zamagljeno između redova. Duboki tragovi misterije, najprimetniji u pogledu bezličnih vanzemaljaca i njihovih motiva, podstiču gledaoca na brojna pitanja, među kojima se, kako se kraj bliži, jedno posebno ističe: Da li je u pozadini svih dešavanja kakva politička intriga? U završnici kojom otužno ćarlija povetarac okrnjenog optimizma, mnogi odgovori ostaju zarobljeni, duboko u podsvesti nepristupačnh likova i njihovih postupaka.


Originalan crtež protagonista (sa akcentom na njihove, skoro bez izuzetaka, bolom ispunjene oči), nepretenciozan dizajn mlaznjaka, prozračna arhitektura futurističkih pozadina (tj. baze Fairy Air Force-a), ali i sjajan odabir palete boja, sa zelenom kao dominantnom, čine Yukikaze jednim od najlepših animea. Velelepan spoj tradicionalne i 3D tehnike animiranja demonstrira vrhunac mogućnosti studija Gonzo, pionira u hibridnoj animaciji. Pomahnitali ples aviona i neretke eksplozije izvedeni su tako da hipnotišu čak i one koje "dogfight" nimalo ne privlači. Sa druge strane, svedena, stroga elegancija setom prožetih scena i eteričnost Reijevih i Jamesovih snova doprinose oslikavanju kontrasta između dva suprotstavljena žanra - žestoke naučno-fantastične akcije i psihološke drame. 


Impresivni, realistični zvuci, sa svim mogućim "mutacijama" u zavisnosti od ambijenta, zasenjuju solidan, ali zaboravljiv soundtrack u kome se ističe psihodelična kompozicija iz uvodne špice - da se opisati kao zanimljiv spoj najeksperimentalnijih pesama benda Muse sa pomalo "sirastim" prizvukom osamdesetih. Iako se učešće elektro-klavirskih melodija u stvaranju audio-vizuelnog ugođaja ne može zanemariti, zvučnim efektima je ipak posvećeno više pažnje, što se u svakom trenutku i čuje.

Kada se sagleda kao celina, Yukikaze se može smatrati uspešnim delom japanimacije koje će se, uprkos svojim manama, dopasti kako ljubiteljima mehanizovanih vazdušnih akrobacija (sigurno), tako i zahtevnijim gledaocima (možda).

No comments:

Post a Comment