Jun 3, 2013

Akai (Carlos G. Gananian, 2005)


Iako iza sebe ima samo tri kratkometražna filma, mladi brazilski reditelj Carlos G. Gananian demonstrira umeće na kome bi mogle da mu pozavide i iskusnije kolege. Dok su studentski radovi, okultni Behemoth i đalo Coagula, oba iz 2003-e, vizuelno moćne stilske vežbe kojima odaje počast svojim uzorima, dvadesetominutni Akai (u prevodu sa japanskog, Crveno) predstavlja korak dalje u istraživanju horor žanra.

Snimajući na samo jednoj lokaciji (u zapuštenoj i jezivoj viktorijanskoj kući) sa dvoje glumaca, Gananian ispreda misterioznu i psihološki napetu priču o vampiru sa grižom savesti. Neimenovani krvopija (Gustavo Arentes) noćima prelistava novine i u oglasima za "poslovnu pratnju" pronalazi žrtve. Nakon prvog ujeda, u frižideru skladišti flaširane ostatke dragocene tečnosti, a povremeno i pokoji komad mesa. Usamljen i očajan, lagano tone u bezdan samoprezira, konačno shvatajući kako da se izbavi od prokletstva. A možda rešenje kojem u epilogu pribegava nije ništa više od puke uobrazilje?

U izgradnji narativne strukture, autor se isključivo oslanja na magiju slika, unapred promišljajući svaki potez i stavljajući gledaocu do znanja da čvrsto drži kontrolu nad svim aspektima filma. Neprekidnim nizom prelepih kadrova ukazuje na harmoničnu saradnju sa direktorom fotografije, Gabrielom Kalimom Muccijem, koga u svojstvu podrške spominje u intervjuu za blog Dead Harvey. Veliki značaj pripisuje bojama i osvetljenju, potapajući likove i scenografiju u duboke senke i obavijajući ih prljavim nijansama smeđe, narandžaste, tamnoplave i zelene. Na ovaj način postiže gustu košmarnu atmosferu koja neodoljivo podseća na onu iz ostvarenja nemačkog ekspresionizma, Davida Lyncha i majstora italo horora 70-ih. 

Odsustvom dijaloga, odličnim zvučnim dizajnom i turobnim klavirskim kompozicijama (Sérgio Ugeda), precizno opisuje stanje uma glavnog (anti)junaka i naglašava dugotrajnu izolovanost. Pošto ništa ne prepušta slučaju, kao postelju za vampira-pokajnika koristi kadu napunjenu vodom, simbolom pročišćenja. Angažovanjem Roberte Youssef u trostrukoj ulozi želi da pokaže pogubni uticaj monotonosti (ne)života na mentalno zdravlje monstruma, kome pod teretom rutine sve prostitutke izgledaju isto, ili da nagovesti njegovu opsednutost određenim tipom žene, vrlo verovatno u vezi sa ljudskom prošlošću...

Uprkos izlizanosti središnje teme, Gananian uspešno realizuje svoje ideje, pa nam zbog obećanja koja pruža dosadašnjim opusom ostaje da se nadamo nekom dugometražnom projektu.

No comments:

Post a Comment