Sep 17, 2012

Posejdonova nevesta

    Malogradom je odjekivao krik Uzaludnih, a Bogovi su iznenada prestali da peru noge u reci, jer je blato iz močvare bilo čistije. Pticama je dojadilo da legu jaja, pa su mladunce rađale po ugledu na sisare, često umirući na porođaju. Na nebu su cvetali crni lotosi iz kojih su ispadali mrtvi fetusi. Pri dodiru sa ohlađenom zemljom preobražavali su se u zelene zmije, koje su glasno kmečale, uobražavajući da su ljudska novorođenčad.
    Enigma je ležala na podu kolibe iz koje je kuljao ružičasti dim i čekala da je oslobodi princ na mehaničkom konju. (Pravi su bili skupi čak i za pripadnike kraljevskih porodica). Pošto je isticala sedma godina njenog zatočeništva, razmišljala je i o alternativama – princezi lezbijki, zmaju sa ili bez krila, Magu Nedragu (koji je, inače, bio vlasnik laboratorije za veštačku oplodnju) ili izgubljenom i mršavom pesniku koji zna da lepa reč i začarana vrata otvara. Imala je neobuzdanu, ali kratkorepu maštu i to joj je bila najstrmija od svih prepreka na putu zvanom život. Njena čuvarka, punačka i brbljiva Harpija Vetropirka, jednom prilikom joj je rekla:
    “Tvoj problem, devojko, ogleda se u potrebi da stalno izmišljaš, a posle ti je kriv đavo kad te obuzmu laži. Da se ja nešto pitam, odavno bi ti visila na trgu! Sreća tvoja što je gospodarica milostiva i što nije kao ostale njenoga zanata. Naravno, može biti da si i mene izmislila i da zapravo ne postojim, tj. da razgovaraš sa sopstvenim odrazom u ogledalu. A ako je zaista tako, onda stvarno nisi normalna, ali ti dugujem beskrajnu zahvalnost.”
    Ova se pretvarala da je ne sluša, pripisujući stalnu razdraženost uticaju perioda mitarenja, koji je iz meseca u mesec postajao sve duži. Htela je da opsuje tu svraku, ali to ne bi priličilo matrijarhalno vaspitanoj seljančici koja se lepotom i pameću zamerila lokalnoj veštici. Zato je samo nastavila da slika uvele ruže i belog goluba, koji je pored vaze uginuo od starosti, odbijajući da istruli. Za razređivanje boja, koje su joj dobavljali šumski ježevi, koristila je suze, umesto štafelaja i platna zidove, a četkicu je načinila od svojih vlasi i prutića kojim su je nekoć kažnjavali, dok nisu shvatili da im je ta rabota uzaludna.
    Povremeno je imala osećaj da je po koži dodiruju niti paučine, a od arahnofobije je patila još od detinjstva. (Slučajno je zalutala na farmu mutiranih tarantula u sezoni parenja.) Krajem sedmice dobijala je nadahnjujuću groznicu, pod čijim uticajem je vodila dnevnik. U crvenu nedelju (za koju će se malo kasnije ispostaviti da je poslednja koju će provesti iza drvenih rešetaka) pribeležila je sledeće:
    “Krvarili smo bučno i svečano, ostavljeni u svetlećem bezdanu. Bolelo je kao da gori, a gorelo je kao sveta misao. Nevine senke milovale su nas po kosi i zadojile nas gorkoslatkim mlekom. Igrali smo se sa maloumnim crvima i poveravali im sve tajne. Rekli su nam da su nekada posedovali ključ pomoću kojeg se ulazilo u odaje One Čije Ime Cveta Samo Na Jesen…
   Miševi aristokrate i dalje odbijaju da mi vrate makaze, a pretpostavljam da su do sada otupele. Danas sam nevidljiva, čak i za imaginarnog tumača snova koji mi u trenucima najcrnjeg očaja pravi društvo. Noćas sam sanjala ribarevog sina – izlazio je iz zelenkaste vode, iznoseći ogromnu crvenu haringu na snažnim rukama. Onoliku i onakvu ribetinu nikada nisam videla! Umesto krljušti, telo joj je prekrivalo gusto krzno, pljuckala je nešto nalik loju i kolutala očima. Probudila sam se okupana znojem sa mirisom morske trave…”
    Iznenada, neko je pokucao na prozor, prekinuvši je u pisanju. Prišla mu je i otvorila ga, ugledavši mladića duge bele kose. Poput pipaka hobotnice, oko njega su se uvijale tesne satenske trake. Njegova svetlosiva koža presijavala se na podnevnom suncu.
    “Hoćeš li da me pustiš unutra?” – upitao ju je sa širokim osmehom na licu.
    “Hoću…” – zastala je da porumeni, “… ako mi obećaš da ćeš ubiti zlu ženu, koja me je ovde zarobila, i njenu podanicu, koja me psihički zlostavlja.”
    “To je već rešeno. Obema sam im otkinuo glave. Očekivao sam da će biti mnogo teže, pošto su uspele da savladaju moju stariju braću. Imaš li drugu želju?”
    “Skameni mi dušu, pa me ljubi dok ne izdahnem!” – uzviknula je i u trenu oka našla se na dnu mora. Sedela je pokraj Posejdona, koji je u levoj ruci držao trozubac, a u desnoj mermerni oblutak. Golišave sirene i njihovi neobrijani muževi izvodili su kolo smrti...

No comments:

Post a Comment