Jul 5, 2013

Aku no Hana (Hiroshi Nagahama, 2013)

"Leto... Leto je došlo. Vrućina ubija svaku moju svesnu misao; užareno sunce kao da topi sav hlad oko mene, a korov buja kao kancerogene ćelije."
(Takao Kasuga, monolog sa početka jedanaeste epizode)

Naslovljen prema čuvenoj zbirci pesama Charlesa Baudelairea, a zasnovan na istoimenoj mangi Shūzōa Oshimija, televizijski serijal Aku no Hana najprijatnije je, odnosno najšokantnije iznenađenje u ovogodišnjoj ponudi animea, u zavisnosti od toga da li ste ili ne spremni da prihvatite nešto potpuno drugačije. Odvijajući se usporenim ritmom, koji će vrlo verovatno izludeti najnestrpljivije, predstavlja idiosinkratičan amalgam otrovne psihološke (melo)drame i izvitoperene adolescentske romanse.


Protkana sirovim emocijama i tankim, ali teško kidljivim nitima buntovništva, intrigantna priča o odrastanju usredsređuje se na Takaa Kasugu, introvertnog zaljubljenika u književnost, koji gaji nezdravu opsesiju prema slatkoj i smernoj Nanako Saeki, diveći joj se izdaleka. Takao nema dovoljno hrabrosti da se približi svojoj muzi, ali mu se zato ukazuje prilika da oseti njen miris, kada na podu učionice zatekne ružičastu vrećicu sa opremom za fizičko. Popuštajući slabosti, "pozajmljuje" Nanakoine stvari, u nameri da ih vrati kada ga niko ne posmatra. Međutim, narednog dana prilazi mu Sawa Nakamura, ćudljiva devojka koja na časovima sedi iza njega, i saopštava da ga je uhvatila na delu, preteći da će ga razotkriti čitavom odeljenju, ukoliko ne pristane na usmeni "ugovor". Duž staze koja vodi ka predvorju ništavila, izopačeno "prijateljstvo" počinje da cveta, a u lepljivu mrežu Nakamurinih fantazija biva upletena i naizgled nedužna Nanako...

Sedam godina nakon briljantne animirane verzije natprirodne misterije Mushishi, Nagahama još jednom donosi ostvarenje specifične i guste atmosfere, u ovom slučaju istovremeno studene, zlosutne i uznemirujuće, koja vam se lagano uvlači pod kožu i tu ostaje. Uprkos jednostavnosti i banalnosti zapleta, spretan je, uspešan i siguran u izgradnji narativa, njegova režija je nadahnuta, a svaki potez, ma koliko rizičan i prividno pogrešan, prethodno je promišljen. Smelo zauzimajući antikonformistički stav, sa ironijom u glasu govori o nepremostivom generacijskom jazu, podmukloj praznini koja iznutra izjeda savremenog čoveka i (neuspelim) pokušajima mladih da se uzdignu iznad mediokriteta, monotonosti života i društva poremećenih vrednosti.


Pri definisanju likova, oslanja se na Baudelaireovu tvrdnju da "jedinstvena i vrhovna sladostrast ljubavi počiva u izvesnosti da se čini zlo i da muškarci i žene od rođenja znaju da su u zlu utemeljena putena zadovoljstva". Uprošćenim rečnikom, agresivna Sawa, preosetljivi Takao i pomalo naivna Nanako žude za seksom, ali to ispoljavaju svako na sebi svojstven način - kao dezorijentisani id, ego i superego, oni formiraju neurotično jedinstvo, bauljajući po mraku međusobnog nerazumevanja. Za njihovu devijantnost, reditelj ne nudi nikakav lek, prikazujući roditelje i profesore, kao sporedne igrače, manje odbojnim, ali pasivnim i potpuno bespomoćnim. Ovakvim postupkom, postavlja pitanje da li uopšte stanje i ponašanje troje glavnih junaka treba izjednačavati sa bolešću, prepuštajući traženje odgovora gledaocu.

Odlukom da primeni decenijama staru tehniku rotoskopije, Nagahama se poprilično udaljava od tradicije anime industrije, s obzirom na to da je u prošlosti bilo svega nekoliko primera, poput Kitamurine SF fantazije Baton. Sputan budžetskim ograničenjima, pribegava raznim trikovima, prevashodno smanjenju broja frejmova, i sa timom animatora studija Zexcs postiže zanimljive rezultate, kreirajući nekoliko nezaboravnih scena, kakve su ona u završnici sedme epizode ili Kasugina sanjarenja. Uz minimum detalja uspeva da "zadrži" ekspresivnost glumaca sa snimaka, naročito u krupnim kadrovima, dok oduzimanjem facijalnih karakteristika, kada su udaljeni od kamere, doprinosi dominantnom osećaju utrnulosti. Taj vizuelni asketizam ne odnosi se i na (pretežno) turobne pozadine, čija superiornost nad protagonistima naglašava malograđansku učmalost. Jezivim dronovima, duboko ukorenjenim u srž ambijentalnog skora Hideyukija Fukasawe i avangardnom kompozicijom Hana ~a last flower~ u izvođenju benda Asa-Chang & Junray najavljuje ljutu buru koja će prekinuti maligno zatišje uspavanog predgrađa.

Kao što možete naslutiti, Cveće zla spada u grupu onih (alternativnih) japanimacija koje su ili obožavane ili prezrene - štaviše, stiče se utisak da su je autori namenili publici izvan sveta otakua. A njena osobena estetika kao da je inspirisana stihovima Baudelaireove Himne lepoti:
"Po mrtvima gaziš i rugaš se njima;
pod nakitom tvojim i Groza je ljupka,
a porok, taj dragulj najdraži međ svima,
po stomaku tvome zaljubljeno cupka."
(prema prevodu Kolje Mićevića)

No comments:

Post a Comment