May 20, 2016

Il mare (Giuseppe Patroni Griffi, 1963)


Impresivni, nepravedno zaboravljeni prvenac Đuzepea Patronija Grifija grabi gledaočevu pažnju već od samog početka. Poznati glumac (bravura Umberta Orsinija) stiže na ostrvo Kapri, koje čak i tokom zime odiše toplinom, ali i misterijom. Usred noći, na pustoj ulici susreće mladića (sjajan debi Dina Melea) koji se ne odvaja od flaše, a koga je prethodno spazio u jednom od praznih kafea. Iz obostrane privlačnosti rađa se nešto više od prijateljstva, ali onda se pojavljuje zavodljiva i naizgled bezbrižna raspuštenica (predivna Fransoa Prevo)...

Pravi razlog njihovog dolaska u turističko mesto van sezone možemo tek da pretpostavimo. Glumac dolazi da pobegne od slave/paparaca ili da se pripremi za novu ulogu, mada postoje indicije da ima i tajnu aferu. U potrazi za seksualnim identitetom, a verovatno i zbog nerazumevanja roditelja, adolescent beži od kuće. Mlada žena namerava da proda svoju vilu, ali i da pronađe utehu zbog propalog braka. Dokonost i usamljenost su niti koje ih povezuju u nestabilni romantični trougao.
 
Međutim, postavlja se pitanje da li oni uopšte žele da osete ljubav ili im je očaj miliji. Ne znamo da li ih je život mazio ili gazio, a igre koje igraju kao da ih još više otuđuju, otkrivajući kaprice koji ih čine zanimljivim, ako ne i simpatičnim. Čudan je način na koji komuniciraju, jer Grifijevi dijalozi neretko skreću u potpuno neočekivanom pravcu. Stiče se utisak da odsustvo posetilaca i sam gradić imaju magično dejstvo na pojedine postupke i akcije triju junaka (poput "ubistva" uličnog svirača).


Pod uticajem Antonionijeve Avanture, autor stvara ekscentričnu (anti?) egzistencijalističku (melo)dramu, koja deluje kao masivna nedostajuća karika između dva visoko cenjena ostvarenja francuskog novog talasa, Žil i Džim i Neobična banda. Obojena emotivnom sterilnošću i nemirnim duhom protagonista, ova melanholična i minimalistička ménage-à-trois šarada sa blagim erotskim nabojem rastegnuta je između spontanosti i prećutanih reči. Promišljena, elegantna i sigurna je Grifijeva režija, a važnost je pridata i najsitnijim detaljima, kao što je gašenje cigarete - tako su i najbanalnije radnje pretvorene u umetnički čin.

Precizne vizuelne kompozicije odraz su psihičkog stanja likova - svaki ugao kamere (Enio Guarneri) pažljivo je odmeren, a svi pokreti, pogledi i senke su smisleni i svrsishodni. Nemarno išaran zid postaje apstraktno platno, oličenje zamršene situacije - "predstave ljubavnika". A more i specifična arhitektura Kaprija idealna su scenografija. Niz nadahnutih kadrova je neprekidan, pa će se ljubitelji crno-bele fotografije osećati kao na vrhunskoj izložbi dok budu gledali film.

(Preporuka za "double feature" uz Vortex ili Hanare Banareni.)

No comments:

Post a Comment