Apr 24, 2010

Baton (Ryūhei Kitamura, 2009)

Iako se moje poznavanje japanskog jezika svodi na razumevanje tek nekoliko reči i fraz(ic)a, nije mi pošlo za rukom da se strpim do prevoda (ako će ga ikad i biti) prvog Kitamurinog animea, nastalog u saradnji sa rediteljem Shunjiem Iwaiem (ovde u ulozi scenariste), povodom 150ogodišnjice otvaranja luke u Yokohami, tj. za Expo Y150. O ovoj kooperaciji, začetoj tokom pijanke u jednom od noćnih klubova Malog Tokija, u L.A.-u, kao i ljubavi prema eksperimentisanju i svojim principima, Kitamura govori u intervjuu za AsiaPacificArts.com.


Na osnovu kratkog opisa iz linkovanog teksta, oskudnih sinopsisa sa mreže i onog što se može zaključiti iz samog mini-serijala, radnja se odigrava u dalekoj budućnosti, na planeti Abel, gde android biva zaražen virusom, te postaje meta orvelovskog režima. Nakon jurnjave u kojoj mu jedino glava ostaje (polu)čitava, dolazi u kontakt sa mladićem Apollom (takođe androidom) i Michalom (Mikaruom), robotom sa ženskim glasom i telom koje asocira na kosmonautsko odelo. Pri ovom susretu, Apollo "upija" njegova sećanja, a potom sa svojom prijateljicom pokušava da otkrije šta mu se dogodilo, dok im na put staju policija, ribolika, sipolika i meduzolika bića...


Baton se od sličnih futurističkih i distopijskih ostvarenja izdvaja jednostavnim, ali maštovitim dizajnom, kako u pogledu likova, tako i u pogledu okruženja, što ga čini jedinstvenom SF-bajkom, snoviđajnom nadrealno-fantastičnom avanturom, često prožetom "laluovskim", "ošijevskim" i "gilijamovskim" duhom. Opojne i nezaboravne pastelne boje, najsličnije onima iz palete Guinove sage, formiraju relaksirajuće, "plišane" slike koje, uprkos zastareloj tehnici, predstavljaju pravo osveženje u okviru japanimacije. U simbiozi sa sjajnim skorom Nobuhika Morina koji se, u ulozi kompozitora, odomaćio u filmovima Ryūheija Kitamure, osnovni su sastojak vedre, paperjaste atmosfere i s lakoćom se urezuju u pamćenje. Animacija je poverena američkim animatorima, na čelu sa Markom Brooksom (Metalocalypse), a autorski tim uspeva da probudi nostalgiju i podseti nas na ostvarenja kao što je ruski klasik Аленький Цветочек (1952), kultni Heavy Metal (1981) ili Bakshijev Fire and Ice (1983).


Stabilni poredak uspostavljen na početku reditelj održava sve do kraja, bilo da se radi o akcionim scenama kojima obiluje prva epizoda ili o retrospektivnim, dramskim momentima iz treće kroz koje se provlače dijalozi o odnosima ljudi i robota. Kako je anime izveden tehnikom rotoskopije, glumci su imali ozbiljniji zadatak od pozajmljivanja glasova, a pristupaju mu, s podjednakom marljivošću, i kao seiyūi i kao učesnici igranog filma. Usled vremenske ograničenosti, karakterizacija je (pretpostavljam) svedena, ali to ne narušava kvalitet OVA-e, budući da dvoje glavnih likova poseduje specifičnu harizmu.


Baton je blistavi primer alternativnog pristupa animaciji, pa ukoliko se neka od mnogobrojnih fansub grupa smiluje da ga prevede, siguran sam da ću mu se vratiti, što zbog magične likovnosti, a što zbog dopunjavanja praznina prouzrokovanih gorenavedenim razlogom.

No comments:

Post a Comment