Jun 20, 2013

Al primo soffio di vento (Franco Piavoli, 2002)


Vreli avgustovski dan. Opuštajući poj zrikavaca. Bujno zelenilo. Žubor vode. Iznenadni pljusak... Eksperimentalna drama Al primo soffio di vento (Pri prvom dašku vetra) u isti mah predstavlja antipod i duhovni nastavak lirskog dokumentarca Voci nel tempo (Glasovi vremena) u kojem, paralelno sa smenom godišnjih doba, Piavoli opisuje put od rođenja do smrti. Gledaoca udaljava od frenetične urbane džungle, vodeći ga na mirno seosko imanje, negde u Lombardiji.

Zanemarujući draži idiličnog okruženja, članovi neimenovane porodice žive u zajedništvu, ali odvojeno jedni od drugih. Opterećena teškim mislima, majka se posvećuje izradi herbarijuma. Zavlačeći se u radnu sobu, otac se bavi naučnim radom (ili se bar tako čini). Starija kćerka svira elegične melodije na klaviru, dok mlađa istražuje obližnji šumarak, otkrivajući sopstvenu seksualnost. Bolesni pater familias vezan je za krevet, a psihički neuravnotežena rođaka luta po okolini, uzaludno dozivajući izgubljenog ljubavnika. Vreme kao da stoji. Iz slatkog dremeža, život se budi tek nakon uznemirujućeg sna o davljenju, koji označava početak kraja. Završivši poslove u polju, grupa nadničara, najverovatnije poreklom iz Afrike, silazi do reke i uživa u pesmi i plesu. U dodiru sa vlažnom zemljom, oni su slobodni i zadovoljni.


Nalik litvanskom reditelju Šarūnasu Bartasu, Piavoli potiskuje reči u n-ti plan, neprestano vas obasipajući očaravajućim kadrovima, protkanim ambijentalnim zvucima i melanholičnim kompozicijama Erika Satija. Opojnom "tišinom" ruralne sredine dopunjuje gotovo nepostojeće dijaloge, kojima ukazuje na gubitak sposobnosti komunikacije između najbližih, odnosno na relaciji čovek-priroda. Na kontemplativna, detaljima bogata i izrazito nenarativna platna preciznim i mekim potezima četkice autor nanosi tugu, čežnju, umor, odsutnost, uspavanost, dezorijentisanost ili zaljubljenost svojih "modela", optimalno koristeći prirodno osvetljenje. Za razliku od Bartasovih protagonista, stiče se utisak da njegovi likovi nisu sasvim beznadežni i da im je potreban minimalan podstrek, kako bi se prenuli iz učmalosti. Ključ za zarđali kavez usamljenosti, u koji su se svojevoljno zarobili, na dohvat im je ruke, ali oni kao da nemaju želju da za njim posegnu. Beže još dalje, u neistražene unutrašnje svetove.

Miris nostalgije ovde je još intenzivniji negoli u mitološkoj avanturi Nostos: Il ritorno, učestvujući u stvaranju hipnotišuće atmosfere. Vizuelno nadahnut, oniričan, poetičan i pronicljiv, Piavolijev zasad poslednji igrani film zaokružen je zamagljenim pogledom ka zvezdanom prostranstvu, nedokučivom kao najdublji ambis ljudske podsvesti...

No comments:

Post a Comment