Feb 19, 2015

Ansiktet (Ingmar Bergman, 1958)

"A šta je umetnost drugo nego najgora smicalica ikad smišljena, proračunata da prevari, i to ne jednom, nego svaki put, i ne neke, nego sve... Ceo život učimo da razotkrivamo laži, da ih podižemo i ispod njih nalazimo istinu. Kada se konačno suočimo sa istinom samom, nemoćni smo. Jer u laži postoji smisao, u istini ne."
(Strah i njegov sluga / Mirjana Novaković)

Neopisivo je divan osećaj kada na devedesetak minuta (svesno ili podsvesno) dozvolite da vas obmanjuje velikan sedme umetnosti, kao što je to bio Ingmar Bergman. Žanrovski potpuri Ansiktet (Lice), koji je pre par večeri prikazan na jednoj od retkih domaćih televizija sa pristojnim filmskim programom, sačinjen je od najčistijih neistina, na kakve se sve teže nailazi u ostvarenjima moderne kinematografije. Ledeno precizan, ali i neodoljivo šarmantan, odlikuje se neobičnom i gustom atmosferom, raskošnim crno-belim slikama i ćudljivim skorom. Direktor fotografije Gunar Fišer i kompozitor Erik Nordgren pokazuju da i posle Sedmog pečata njihov pečat ne bledi. Rediteljevi česti saradnici, glumci Maks fon Sidou, Gunar Bjornštrand, Ingrid Tulin i Bibi Anderson, briljiraju u tumačenju svojih likova, dok Naima Vifstrand dominira u ulozi bake Vogler, koja izgleda kao da je zalutala iz neke bajke. Moć Bergmanovih čarolija intenzivna je kako u gotski intoniranom prologu, tako i u naglom završetku, koji kao da označava prekid svakog pokušaja demistifikovanja magije. I sve teme po kojima je švedski majstor bio i ostao poznat su tu - golicaju maštu i intelekt...
"Vidim ono što vidim i znam ono što znam.
Ali mi niko ne veruje."
 (Baka Vogler)

1 comment:

  1. Pohvale RTS-u za opsežan ciklus Bergmanovih filmova. I ko je do sad propuštao ovo, od Sedmog Pečata pa nadalje nema izgovora, jer su u pitanju sve sami klasici. Ansiktet (Lice), koji se naslovljava i kao The Magician, nastavlja mističnu fazu Bergmanovog opusa, koja započinje sa pomenutim Sedmim Pečatom i dalje se nastavlja sa, između ostalog, The Virgin Spring, Through a Glass Darkly, The Silence, Persona, Hour of the Wolf, Shame itd.
    Ansiktet je, iako po kvalitetu za dlaku iza gore pomenutih filmova, paradigmatičan u smislu Bergmanove mistične poetike. Sam alternativni naslov The Magician, koji se prevodi ili kao iluzionista ili kao čarobnjak, simbolizuje to balansiranje između prirodnog i natprirodnog. Bergman teži da izbriše granicu između njih i da ostavi gledaoca u dilemi šta je istina. Često to postiže samo nadrealnom atmosferom, koja prati realističnu priču. U Ansiktet-u on na kraju filma razrešava ovo pitanje objašnjenjem da je sve što je delovalo natprirodno u suštini trik iluzioniste, odnosno lažna predstava stvarnosti. Prvo mi je bilo čudno što je ovaj put tako vulgarno odbacio natprirodno i ogolio stvarnost, ali onda sam shvatio poentu. Naglom transformacijom misterioznog, prefinjenog gospodina Voglera u bednog prevaranta Voglera, koji moljaka za bednu crkavicu svoje poslodavce, izaziva razočaranje, kako kod njegove publike, tako i kod gledalaca samog filma. U suštini ovo razočaranje je plod svesti o plemenitosti umetnosti u najširem smislu, koja kreira neku višu, nadrealnu stvarnost i banalnosti same svakodnevne stvarnosti koju materijalistički živimo. Dakle, takav antiklimaktičan završetak ubedljivo ističe značaj čovekove duhovne dimenzije u materijalističkom svetu, što je i poruka i opomena svima nama koji u takvom svetu živimo.

    ReplyDelete