Apr 9, 2012

Shizofrena bojapokalipsa

(Šaranov nadriduhoviti vic)
  
    “Bolesno, žuto nebo naziralo se kroz male otvore sluzave, tamnoplave skrame. U rečnim koritima ključala je crvenkasta voda. Ispred prozora razorenih zgrada, na žicama razapetim od kraja do beskraja, visili su izduženi ljudski torzoi, sa kojih su otpadali komadići pozelenelog mesa. Kidali su se natenane, kao na esktremno usporenom video snimku, i topili se pri padu na gladno tlo.
    Svakog jutra, sa velikog elektronskog bilborda, gospodin Mono Pol najavljivao je dolazak jednorogih duhova, ali niko od nas nije znao o čemu govori. Verovali smo da u programu koji ga je kontrolisao postoji neka greška, pa zato stalno ponavlja jedno te isto.
    U vazduhu se osećao miris šećerne vune, koji su širili leševi nekad ponosnih džinova. Ležali su opruženi po razrovanim ulicama, još od vremena kada su miševi aristokrate dobili pravo glasa, i svojim regenerativnim iznutricama obezbeđivali su nam skoro sva sredstva potrebna za goli opstanak. Međutim, jednog dana primetili smo da im delovi tela blede, a potom i nestaju. Pokušali smo da ne paničimo, ali je njihovo posthumno izumiranje sve više uzimalo maha.
   Dobroćudne starešine su, u dogovoru sa plemenskom Majkom, odlučile da Devanu i mene pošalju na Početak Vremena, sa ciljem da stvorimo novi život i nadamo se da naši potomci neće izmisliti reč za incest. Obukli su nas u trikoe sačinjene od elastičnih creva mrtvih gorostasa (pošto su se isti dobro pokazali tokom eksperimentalnih putovanja u prošlost) i odveli nas do kapsula koje su se dosad vraćale samo par dana unazad. Nismo bili spremni na rizik, niti smo imali izbora. U očima delegata okupljenih na lansirnoj rampi primetio sam iskru radosti, ali mi nije bilo jasno zbog čega su srećni…
    Kada smo se moja partnerka i ja probudili, oko nas je sve bilo crno. Srećom, lica su nam isijavala fluorescentno narandžastom svetlošću, pa smo oboje mogli da vidimo gde je ono drugo. Pustili smo pipke za razmnožavanje i dugo se milovali, lebdeći u mraku i razmenjujući slatkaste telesne sokove. Iznenadan nalet beline na trenutak nas je zaslepeo, a onda smo shvatili da je prostor oko nas ispunjen pulsirajućim sferama koje su tankim nitima nalik arterijama bile povezane sa bezbroj udova bića od tečnog stakla. Dubokim glasom poželelo nam je dobrodošlicu na praiskonskom jeziku i oblizalo nas glatkim, ljubičastim jezikom. Njegova pljuvačka delovala je kao snažan afrodizijak, pa smo narednih dana (ako se danima može nazvati protok Tempusovog odsustva) neprestano vodili ljubav, dok je naš domaćin cvrkutao disonantne Melodije Preobražaja. Ubrzo potom, na svet su došla i mutirana novorođenčad, čiji plač nam je izobličio sećanja na istrošenu zemlju budućnosti. Bilo ih je dvanaest…”
    Šaranu se učinilo da ga prijatelj ne sluša pažljivo kao ranije, pa je zastao i brecnuo se na njega:
    “Dobro, Tej, zašto si toliko nezainteresovan?!”
   “Izvini, ali danas mi nije ni do čega… Osim toga, mnogo, brate, sereš!” – reče mu depresivni mladić.
   “E, pa, sledeći put ćeš ti da izmišljaš, a ja ću šakama da zatvorim uši.” – uvređen i razjaren, zgrabio je tamnosivi kaput prebačen preko naslona stolice i izjurio je napolje, iako je padao gust sneg. Ovaj se, zbunjen, počešao po riđoj kosi, a potom upitao odraz u zamagljenom ogledalu: “Odakle li mu izrastoše ruke?!”

No comments:

Post a Comment