Apr 16, 2010

Freedom (Shuhei Morita, 2006-2008)

"Confusion is the enemy of order."

2041. godine, ljudi formiraju prvu koloniju na Mesecu. Nakon nezgode sa kataklizmičnim posledicama koju izaziva pad orbitalne stanice na Zemlju, oni nastavljaju život na njenom satelitu, pod zasvođenim megalopolisom, nazvanim Eden. U 2267. godini, Takeru, petnaestogodišnji dečak, zajedno sa dva svoja prijatelja, Bismarckom (Bisom) i Kazumom, svoje slobodno vreme provodi u ilegalnim trkama specijalno dizajniranim vozilima, što u uređenom društvu kakvo je njihovo ne prolazi nekažnjeno. Tokom "dobrovoljnog rada" izvan kupole, Takeru pronalazi ostatke neke skalamerije i, među njima, fotografiju na čijoj poleđini piše: "We are safe. Is anybody out there?" U njemu se budi crv sumnje, a pitanja koja postavlja sve više smetaju edenskom Veću...


Freedom je dokaz da i naizgled istrošene ideje mogu ponovo da zablistaju u pravilnom tretmanu, pre svega zahvaljujući uverljivim likovima koji nose priču (o prijateljstvu, ostvarivanju snova, ljubavi i, naravno, slobodi) i glatkom narativnom toku, u ovom slučaju pod vođstvom Shuheija Morite, koji je debitovao kao idejni tvorac, reditelj, scenarista, producent, CG animator i montažer (kakav čovek!) sjajnog kratkometražnog i nagrađivanog animea Kakurenbo. Pažljivo odmeravajući svaki minut svog dela, Morita se lagodno poigrava nekolicinom žanrova, smeštajući, u naučnofantastično, donekle "cyberpunkovano", okruženje, sportsku, akcionu dramu, prožetu nenametljivim humorističkim elementima i, u drugoj polovini, pretočenu u uzbudljivu avanturu, vođenu buntovničkim duhom glavnog junaka. Izvesni (nužni?) propusti i klišei u njegovoj SF-viziji mogu se zanemariti, jer Freedom zapravo govori o ljudima, i to onim ljudima koje biste po svaku cenu želeli da upoznate i zbog kojih vredi živeti, povremeno zaboraviti na sve nedaće i prepustiti se uživanju. U tom pogledu, ovaj anime je vrlo blizak serijalu Planetes, jer je jedan od činilaca njegove lepote sadržan upravo u protagonistima i bujici iskrenih emocija koje izazivaju kod gledaoca.


Centralnu poziciju zauzima Takeru i s punim pravom je zaslužuje, budući da je njegov lik izgrađen na svim vrlinama i manama koje jedno ljudsko biće na pragu adolescencije može da poseduje. Istrajnost, zaljubljiva priroda, drski entuzijazam, pravdoljubivost, brzopletost, optimistični duh, tvrdoglavost i doslednost u stavovima, pa makar i sa oznakom "delaj, a onda razmišljaj", podjednako ga krase i čine jednim od najzanimljivijih animiranih likova u poslednjih nekoliko godina. Karakterizacija njegovih ortaka, nesigurnog Bisa i odlučnog Kazume, kao i ostatka ekipe (bleskastog starca Alana ili preslatke Ao, na primer), nešto je svedenija, ali ih nije teško zavoleti, zato što deluju baš kao osobe koje bi mogle da postoje u datim okolnostima, što ne isključuje ni najkraće prisutne. Ogroman doprinos u upotpunjavanju njihovih ličnosti daju i pažljivo odabrani, iskusni seiyūi, u čijim glasovima se prepoznaje neprikosnovena posvećenost poslu (čak i u sporednim ulogama).


Vizuelno, Freedom se može opisati kao osavremenjena verzija Akire, što ne treba da iznenađuje, s obzirom na to da je Katsuhiro Ōtomo, glavom i bradom, bio zadužen za dizajn mašinerija i likova. Upotrebom cel-shading tehnike, vešto iskombinovanom sa odlično osmišljenim 2D pozadinama, kako bi se smanjili troškovi, a očuvao tradicionalni izgled, crtači i animatori uspevaju da objedine staro, a isprobano, i novo, a delotvorno, pa često imate osećaj da je u pitanju neki remasterizovani, nepravedno zaboravljeni cult & old-school klasik. Bilo da je reč o najosnovnijim pokretima, kao što su izrazi lica ili o adrenalinskim scenama jurnjave u kojima, između ostalih, učestvuju i mehanički oktopodi, animacija je vrhunska, a njena tečnost je na nivou filma, a ne jedne OVA-e, kao što je to ovde slučaj. Muzika Yoshihira Ikea (Karas, Ergo Proxy) je samo povremena, ali uvek odgovarajuća pratnja, koja u spoju sa realističnim zvučnim efektima i već opisanom, besprekornom vizualizacijom ostavlja pregršt razloga za respekt, doduše, u manjoj meri, nego što to čini slika.


Na kraju, nakon ovoliko pohvalnih reči, verovatno će biti iznenađujuć podatak da je ovo ostvarenje  nastalo po narudžbini, kao reklama za rezance kompanije Nissin, povodom tridesetpetogodišnjice njihovog postojanja. Iako je Cup Noodles čest obrok Takerua i ostalih, promovisanje istog vam neće skretati pažnju, jer je sve oko te osrednje plastične činije sa natpisom daleko primamljivije...

No comments:

Post a Comment