May 4, 2013

Skica zaborava

     Tog sumornog petka izlapeli vetar pljunuo me je u lice. Obrisao sam se iskrzanim rukavom, jer sam papirne maramice zaboravio u gornjoj fioci. Pored zarđalih makaza, kojima sam isekao kiseli osmeh, ostavio sam punu porciju istopljenih sećanja. Možda ću ogladneti kada budem ugledao obnaženog boga u zakrivljenom ogledalu.
     Pre no što sam tupim žiletom načeo belu košulju, koju mi je Una sašila, rekla mi je da je rodila šest sinova. Sva deca umrla su odmah po rođenju, a sedmi put dušu je ispustila ona, donevši na svet bespolnog vuka. Odgrizao joj je desnu šaku, a potom pobegao u grimiznu šumu. Jurili su ga sve do prvog hrasta, ispod kojeg su zakopali žrtvenu jagnjad.
     Predavši suze zaboravu, podelili smo zelenu jabuku i ustanovili da nije crvljiva. Semenke su bile toliko gorke, da smo se oboje zagrcnuli. Srebrnim čekićem razbili smo budilnik, a zlatnim srpom pokosili oblake. Obećala je da će me naučiti da mesim hleb, kojim nikog neću moći da nahranim. Pitao sam je zašto to želi, ali mi nije dala jasan odgovor.
    Nadurio sam se kao po običaju i, uzevši jastuk pod jednu, a sklopljeno ćebe pod drugu ruku, napustio sam našu skučenu kolibu. Nakon susreta sa usamljenom devojkom, koja je šetala dva ruska hrta, pronašao sam skicu sopstvenog lika. Dobro je osmotrivši, pocepao sam je na četiri dela, kako bih zadovoljio sva moja obličja.

No comments:

Post a Comment