Dec 13, 2010

Umineko no Naku Koro ni (Chiaki Kon, 2009)

Kao ljubitelj borilačkih video igara, bio sam prijatno iznenađen saznanjem da će se krajem decembra ove godine pojaviti PC ekskluziva Ōgon Musōkyoku (Dance of Golden Dreams) zasnovana, poput animea o kome će ovde biti reči, na "zvučnoj noveli" Umineko no Naku Koro ni (When the Seagulls Cry), čiji idejni tvorac je Ryukishi07. Nakon gledanja serijala, moram priznati da je pretvaranje "Galebova" u tabačinu vrlo čudan izbor kompanije 07th Expansion (ali se ne žalim), budući da se radi o okultnom psihološkom trileru u kojem jedva da ima akcije, onakve kakva se očekuje u 1-na-1 (tj. u ovom slučaju tag team) tuči...


4. oktobar 1986. Na izolovano ostrvo Rokkenjima, koje pripada ekscentričnom starcu Kinzu Ushiromiyi, dolazi osam članova njegove imućne porodice i pridružuje se svojim rođacima, slugama i Kinzovom ličnom lekaru u raskošnoj vili. Pošto se pater familias bliži smrti, budući naslednici se okupljaju ne bi li se dogovorili o raspodeli imovine. Jedan od najmlađih iz loze, Battler Ushiromiya, podseća se legende o "zlatnoj veštici" Beatrice, čiji portret je okačen u holu, a koja je navodno "alhemičarski savetnik" Battlerovog dede. Uporedo sa tajfunom, koji počinje u noći između 4. i 5. oktobra, dešavaju se misteriozna ubistva, prateći stavke enigmatičnog epitafa ispod Beatričine slike, po kome bi ona trebalo da oživi i podari deset tona zlata onome ko reši zagonetku. Nakon njenog vaskrsenja, Battler je jedini preživeli, a kako on ne veruje u bapske priče, vrata ka "Zlatnoj Zemlji" ostaju zatvorena...


Nakon toga, Beatrice odvodi Battlera u Čistilište (osmougaonu prostoriju sa visokim prozorima), odakle je (uz šoljicu čaja) moguće posmatrati događaje na Rokkenjimi (i to kroz četiri alternativne verzije istih) i gde se odigrava njihova "umna borba". Battler nastoji da pronađe krivca (devetnaestu osobu X) racionalnim putem, i dalje poričući postojanje magije, a njegova suparnica se, naravno, služi veštičarenjem i objašnjenjima baziranim upravo na magiji. Najčešći motiv jeste "misterija zaključane sobe", a kao logički argumenti potežu se đavolji dokaz, paradoks gavrana i Schrödingerova mačka.


Zaplet koji je očigledno inspirisan detektivskim romanima Agathe Christie, a nadograđen bizarnim uplivima horora i nestašnom fantazijom (delimično ukorenjenom u hrišćansku demonologiju), lagano dobija sve kompleksniju formu. Uvrnuta i zbunjujuća igra kojom, reklo bi se, rukovodi Beatrice konstantno je intrigantna i ne prestaje da fascinira čak ni onda kada postane preopterećena učesnicima. Ni u jednom trenutku niste sigurni šta se kog đavola dešava, a dok pokušavate da pronađete odgovore na brojna pitanja ponuđena vam je pregršt (neretko varljivih) informacija i detalja. Scenaristi i rediteljka potrudili su se da otežaju vaš posao time što će svaku partiju svojevrsnog "veštičjeg šaha" smestiti u zaseban paralelni svet, pri čemu se otvaraju nove slagalice, a da prethodne nisu sasvim rešene. U njihovim nedokučivim delićima je, čini se, skrivena multidimenzionalna istina (ili laž?), odnosno objašnjenje porekla natprirodnih sila...


S obzirom na to da Konova nema dovoljno iskustva (niti je talentovana poput svog nedavno preminulog prezimenjaka), povremeno se stiče utisak da se i sama gubi u konfuznom narativu, a osamnaest likova (+ uvođenje dodatnih kroz kasnije epizode) za nju predstavlja prevelik zalogaj. Međutim, režija i dramatizacija se, uprkos nedostacima u pogledu karakterizacije (i suvišnom slapsticku), mogu nazvati pristojnim, pogotovu ako većinu protagonista i antagonista jednostavno sagledamo kao Beatričine figure (igračke). "Endless Witch" (kako joj se obraćaju "koleginice" simpatičnih imena, Bernkastel i Lambdadelta) majstorski povlači konce i preuzima kontrolu nad čitavom situacijom, što uključuje i istrajnog Battlera, a seiyū Sayaka Ohara daje šarm njenoj beskompromisnoj zlobi. Uočavanje ikakvog izlaza iz veštičine beskrajne zavrzlame (koja joj usput razbija hiljadugodišnju dokolicu) deluje nemoguće, pa otvorena završnica ne bi trebalo da predstavlja nikakvo iznenađenje. Osim znamenite antiheroine, ističe se još nekolicina namerno ili slučajno upletenih, među kojima je najvrednija spomena devetogodišnja Maria Ushiromiya, čije ljupko lice ima jezivo, psihopatsko naličje.


Ukoliko Umineko... sagledamo kroz vizuelizaciju, nailazimo na crtež koji je maltene prototip onoga što nudi savremeni anime. Da nije bilo viktorijanskih kostima i arhitekture, plemićke ekstravagantnosti, gothic-loli pojava i hrabrog, pomalo zaslađenog prikazivanja demona, ovo ostvarenje bi ostalo u senci osrednjosti. U maštoviti "nameštaj" (stvorenja nastala iz predmeta, ako sam dobro shvatio), recimo, spadaju batleri sa glavama jaraca, Siesta sestre sa zečjim ušima i 7 "kolaca" Čistilišta (Lucifer, Leviathan, Satan, Belphegor, Beelzebub, Asmodeus i Mammon) koji u antropomorfnoj formi imaju obličje devojčica sa crvenim očima. Animacija je, za delo koje uglavnom počiva na dijalozima, solidna, mada se u dinamičnijim scenama primećuje njena faličnost i zaostalost u odnosu na "vršnjakinje". Najjača strana prezentacije jeste muzika, naročito skladne klavirske i orguljske melodije koje odlično štimuju atmosferu. Uvodnu špicu prati eterična neoklasična kompozicija Katayoku no Tori u izvođenju Akiko Shikate, praćene horom koji peva na italijanskom, a odjavnom "grmi" La Divina Tragedia: Makyoku (The Divine Tragedy: Diabolic Song) sa vokalom Jimanga iz sympho-metal benda Sound Horizon. Zanimljivo je da su obe teme rečima direktno povezane sa sadržinom serije, što intenzivira njihov značaj.


Umineko no Naku Koro ni ne bi trebalo shvatiti preozbiljno, ali se ne bi valjalo ni opustiti, jer je slojevitost misterije na zavidnom nivou. Zahvaljujući brutalnosti zločina (nažalost, cenzurisanih u izdanju fansub grupe gg), nije preporučljiv za najmlađe gledaoce, iako se u određenim segmentima ponaša detinjasto. Ukoliko želite da odgledate nadmudrivanje glavnih junaka sa svedenijom fikcijom, bolji izbor je Death Note, dok veštice u mračnijem (preciznije: braon) ruhu istražuje Witch Hunter Robin.

No comments:

Post a Comment