La memoria dei cani (Simone Massi, 2006)

"My cheeks brush against the stones,

I look out from a break in the wall."

Dirljiva osmominutna drama La memoria dei cani bila je prikazana na preko sto festivala širom sveta (2008-e i na Balkanimi), a osvojila je (potpuno zasluženo) oko trideset nagrada. Delo je nezavisnog animatora Simonea Massija, "bivšeg radnika seljačkog porekla", koji je studirao na Fakultetu umetnosti u Urbinu, a stažirao u studiju čuvenog Bruna Bozzetta. Najverovatnije inspirisana traumom iz detinjstva, budi bolnu uspomenu na ostarelog psa podvrgnutog eutanaziji.

Scenario je jednostavan, ali efektan. U potrazi za voljenim ljubimcem (i najboljim prijateljem), dečak utrčava u kuću, a potom užurbano obilazi okućnicu i okolna brda, prolazeći pored nekoliko odraslih ljudi, koji kao da su obavijeni aurom krivice. I sve što od njih dobija jeste ćutanje. Snažne emocije mlađanog protagoniste, kome je poverena i uloga "nemog" naratora, reflektuju se u sumornoj atmosferi. Melanholična intonacija, na tragu filmova istočnoevropskih autora, postignuta je komplementarnim spojem treperavih crno-belih crteža, koji se poput oniričkih vizija ulivaju jedan u drugi, i uznemirujuće tišine, isprekidane ambijentalnim zvucima - jecajima zrikavaca, šuštanjem trave, opominjućim lavežom, hukom vetra i potmulom grmljavinom.

Za razliku od većine svojih savremenika, Massi primenjuje staromodnu tehniku, brižljivo izrađujući svaki frejm pomoću grafitne olovke i papira. Briljantnom montažom ostvaruje neprekidnost toka animacije, a presecanjem bezbroj linija dobija raskošnu teksturu nalik na onu iz kafkijanskih gipsoreza Piotra Dumałe. Samo nakratko uvodi boju i to crvenu, koja predskazuje smrt i simbolizuje ljubav između deteta i životinje. Neospornom kvalitetu njegovog slikovnog pripovedanja u najvećoj meri doprinose neretko prodorni pogledi likova, a naročito onaj mrgodni u epilogu, ispunjen gnevom i neizmernom tugom.

Moćna uprkos kratkoći trajanja, ova minijatura zaslužuje duboki naklon. Osim što pruža vizuelni užitak, ona uspeva da izazove i empatiju gledaoca, podsećajući ga na gorčinu gubitka...