Apr 3, 2011

Daleko im ružna kuća

Poglavlje prvo:  Bik

    U Palati Crne Svetlosti odvajkada je bilo tuge, ali je tuga izbegavala da bude plava, čak i kada bi pomodrela. Svetolika i Mariju, jedine stanovnike te turobne građevine, proklela je Jutarnja Veštica na večnu mladost i nedozrele jabuke. Svake nedelje palili su joj sveće, pošto su o takvom životu sanjali još kao deca, odgajana na Java-Deponiji. Ponedeljkom bi po nekoliko sati vodili ljubav, onda bi on zurio kroz prozor, a ona se obično meškoljila u starom, gvozdenom krevetu.
    “Šta to radiš?” – upitala ga je čim joj se pred sanjivim očima ukazao obris njegovog obnaženog tela.
    “Gledam.” – mrzovoljno joj je odgovorio.
    “Je l' u ljude?”
    “Mislio sam da ih ne zovemo tako.”
    “A kako bi ih ti nazvao?”
    “Nisam sasvim siguran... Sve mi više liče na bube. Stalno nekud žure. Sapliću se, a niko ne pada. Nose nekakve torbetine na leđima i klanjaju se dugobradim gorostasima. Ulizice!”
    “Nemoj tako. Bolje priznaj da uživaš u njihovoj patnji.”
    “Grdne li patnje! Samo jedu i seru.”
    Na ovo poslednje slatko se nasmejala, zato što su se oboje gnušali prostakluka. Cvrkutavim glasom uspela je i njemu da izmami osmeh, a potom je ustala, približila mu se i tiho prozborila, grleći ga:
    “Vidiš kako možeš.”
    Međutim, lice mu je ponovo dobilo onaj poluozbiljni izraz antičkih statua obraslih mahovinom i zaboravljenih u tesnom memljivom podrumu.
    “Zabrinut sam... Danas nije bilo letećih krava. A u suton nam donose kantice sa medom.”
    “Da mi nisi rekao, ne bih ni primetila.”
    “Naravno da ne bi. Glava ti je u oblacima.”
    “Eno ih!” – uskliknula je, videvši kako se iz pravca Nedoboga približava jato žutih muzara. Bilo ih je manje nego inače, a kraljicu je zamenjivao Bik-Evnuh Tirkiznih Rogova.
   “Poslala vam je oproštajni pozdrav.” – saopšti im predvodnik dobronamernih mutanata. “Izdahnula je tačno u sedamnaest časova i četiri minuta. Poručila je Mariji da se otisne u svet, a tebi, dečače, da je ne pratiš.”
    “Zašto lažeš?!” – brecnu se mladić.
    “Zar da se u žalosnom času služim lažima? Zahtevam izvinjenje.”
   “Evo, ja ću se izviniti u njegovo ime.” – umeša se zelenooka preživara, čije ime je ovo dvoje slavilo zbog nesebične požrtvovanosti.
   “Nema potrebe, lutko... Izvini, bikče, nervozan sam zbog punog meseca od noćas.”
   “Ma, nema veze, dešava se.” – namignu živuljče. “Haj'mo, cure, moramo pripremiti sahranu. A ti, lepojko, zavežljaj u ruke, pa kreći na put.”
    Sutradan, u cik bezumne zore, napustila je svoj viševekovni dom. Ponela je britvu pokojnog dede, malo ogledalo sa drškom od butne kosti i koricu raženog hleba, iako je glad nije morila. Svetolik je još uvek spavao kada je zatvorila vrata i na njih postavila tri katanca.

Poglavlje drugo: Podne

   “Koga ćemo danas raščerečiti?” – nesrazmerno građen i visok muškarac obratio se petočlanoj družini debeljuškastih dečaka-ovnova koji su žvakali sumpor-stonoge.
    “Troglave kerove!” – uzviknu najstariji.
    “Mladunce grifona.” – dobaci najmlađi i dodade – “Čujem da su ukusni u ovo doba godine.”
    “Ja bih zlatokosu vilu.” – isprsi se momče koje je sedelo na najvišem panju.
    “Nešto nevidljivo!” – u isti glas javiše se Blizanci.
    “Dosta!” – prekinu ih Vođa. “Čujem nečije korake.”
    I, zaista, šumom je hodala izgubljena Čedomorka, nadutih očiju, rumenih jagodica i gola do pojasa. U tren oka, opkoliše je krvožedne lutalice i raskomadaše u paramparčad. Dok su se valjali u njenim iznutricama, naišla je Marija.
    “Spodobe!” – dreknu na nasilnike, ali se ovi zakikotaše i nastaviše da uživaju u mesnatim lokvama. Ne mogavši da ih rastera, izvukla je ogledalce iz džepa satenske haljine i uperila ga prema nebu. Zalutali zrak sunca odbi se o srebrnu površinu i svu šestoricu pretvori u pepeo. Prišavši neokrznutoj glavi pokojnice, podigla je nožić i odsekla fetus-čauru sa obližnjeg drveta. Zavukla je levu šaku u usta one nesrećnice i iz njih izvukla nemuštog duha, ali bez nogu, jer od tela nije mnogo ostalo.
    “Drži ovo dete.” – reče pružajući mu onaj neobični plod. “I nemoj ponovo da ga ubiješ. Ništa ti nije skrivilo.”
    Mrtva žena se nemo zahvali, poklonivši se spasiteljki, i obradova se novoj prilici da bude majka.
    “E, jadnice!” – uzdahnu pseudo-vampirica. “Šta li ti je to trebalo? Nego, sva sreća pa sam naišla, ko zna šta bi ti oni mamlazi uradili posle brčkanja u tvojim ostacima?”
    Po izlasku na čistinu, dočekala ju je kiša mrtvih anđela. Padali su pokidanih krila i iskopanih očiju, iz kojih je tekla lepljiva ljubičasta tečnost...

Poglavlje treće: Suza

    “Prošlo je tek šest sati otkako je otišla, a već mi nedostaje.” – zapisao je u dnevnik. “Kako je smela samog da me ostavi? Zašto je poslušala glupe papkare? Poigravaju se našim osećanjima, a nisu umeli ni vladarku da sačuvaju! Mleko im je gorko, a pljuvačka kisela...”
    “Sramoto!” – dreknu Uzvišena Suza. “Zaboravljaš ko vam je sve vreme pružao utehu, pravio slatke snove i šibao vrbinim prutićem čim zaslužite. Ona će se i vratiti, a tvoje se pisanije neće izbrisati, sitna dušo!”
    “Ko je to?” – osvrtao se oko sebe, ne bi li spazio svoju sagovornicu.
    “Skini me s obraza i stavi na ivicu mastionice.”
    Učinio je kako mu svetlucava izlučevina zapoveda, nadajući se da će u razgovoru sa njom prepoznati sopstvene grehove.
    “Eto. Je l' si zadovoljna?”
    “Uh... treba mi mnogo više od ovog, ali za sada je dovoljno. Nisam mogla da odolim. Dakle?”
    “Ne razumem... Šta hoćeš od mene?”
    “Da mi ispričaš bajku za laku noć.”
    “Da nisi malo matora za to?”
    “Gle' bezobraznika! Pa šta ako sam ostarela. Mojoj babi su unuci oduvek tkali priče za spavanje.”
    “Dobro, de. Ne moraš odmah da se ljutiš. Kakvu bajku želiš da čuješ?”
    “Mmmm... Sočnu! Umeš li?”
    “Misliš da ne umem?”
    “Nije važno šta ja mislim. Vidiš kako sam mala i nikakva, a ti velik i snažan.”
    “Je l' me ti to zajebavaš ili si ozbiljna?”
    “Slušaj, dečko. Rekla sam da hoću da mi ispričaš bajku za laku noć, a ti teraš šegu sa mnom. Ako ne budeš uskoro počeo, baciću se u ovo mastilo, ali ti pre toga neću oprostiti besramno razočaranje.”
    Prezajući od Suzine samoubilačke pretnje, odlučio je da joj usliši želju.

Poglavlje četvrto: Bajka

    Nekada davno, u Kraljevstvu Izrodovog brata Trnomuka, živele su dve sestre. Radile su kao robinje u kuhinji i spavaćoj sobi svoga oca (kraljevog premijera), podmuklog i agresivnog Patera Ubogog, koji beše ljubomoran na njihovu blistavu lepotu. Imale su dvanaest godina kada im je majka nestala, a u trinaestoj su bile silovane, jedna na tavanu, iza portreta nekog nosonje, a druga u holu, na mermernom stepeništu.
    U nekoliko navrata su pokušale da pobegnu iz Zamka, ali se svaki poduhvat završavao neuspehom. Pored tatice ih je tukao ko god je stigao, a one su dugim rukavima i još dužim suknjama, ešarpama i maramama skrivale masnice. Mlađa i krotkija, slabašna Marina, nije dočekala ni osamnaesto leto – zamotaše je u najlon i baciše u jarak iza promajne kolibe, jer niko nije nameravao da plati skupu raku na usahlom groblju.
    Starija, hrabra i osvetoljubiva Marija, čvrsto je rešila da potamani ljudsku gamad koju je krivila za neprežaljiv gubitak, pa je iskoristila trenutak nepažnje punačkih sluškinja kako bi u hranu ubacila otrovni prašak. Sudbonosnog dana, ručku su prisustvovali svi dvorani, ne bi li proslavili rođendan sebične i egocentrične kraljice Bludnice. Nakon obroka, jezici im utrnuše i slepiše se za nepca, a zubi počeše da rastu i probijaju kožu, uvijajući se i prodirući im u uši i očne duplje.
    Pokupivši ono malo prnja i sitnica što je nasledila od matere, otišla je sa tog ukletog mesta, prethodno podmetnuvši požar. Bojeći se despotski nastrojene (i neretko pospane) policije, pobegla je iz rodnog grada, preko Sinjeg Brda, u Belu Fantazmagoriju. Prvu sedmicu provela je u kući tri medveda, ali je već idućeg jutra morala da je napusti pošto se meče razbolelo od malih boginja. Tada je primiše sedmorica patuljaka i smestiše u gostinsku sobu (tj. preuređenu šupu), dok im u iznenadnu posetu nije došla Sneg-Janina razmažena ćerka, Pahulja. Na putu do betonskog solitera Crvenkapine bake (za koji se ponadala da će joj biti konačno utočište) srela je zarozanu vučicu i petoro mršave štenadi koja su se trudila da je prate u stopu. Ispred zgrade je zatekla zaklanog i kastriranog vuka, ukrvavljenu testeru (sa čijeg sečiva su visili testisi) i traktorčić sa prikolicom kojom je starica dovozila drva za ogrev. I taman kada je nameravala da skokne do jednosobnog stana na trinaestom spratu, sa njegove terase je skočila curica u grimiznoj kabanici i pri padu se raspala poput plastične lutke. Shvativši da su jarci-košmarnici zameketali himnu narikača, sela je u ono vozilo i uputila se ka vikend-vili Izrodovog sina, bezimenog princa.
    Devetnaestogodišnji kraljević ju je dočekao raširenih ruku, otvarajući usta poput šarana na suvom i namigujući na svaka četiri zeva. Iznad kapije je bio okačen natpis sa porukom: “Živećemo slepo do kraja života. Sreća je prolazna.”

Poglavlje peto: Rane

    Polje limenih korita nalazilo se nadomak pašnjaka pogođenog nebeskim pljuskom. Dovukavši jednog anđela do školjkasto oblikovanog cveta, postavila ga je na hladno i sivkasto dno, a potom ga zatrpala zemljom, budući da nije znala drugi način da mu izvida rane na leđima i ubrza proces uskrsnuća. Tamo je provela osam noći, plačući nad zagrobnom kolevkom osakaćenog bića, a devete se ono preobrazilo u bledu leptiricu i dalo joj zagonetni savet:
    “I mutna i bistra voda imaju isto naličje koje bi ličilo na tvoje ništavno postojanje da si bar malo obazrivija. Gledanje u zvezde neće ti pomoći. Ples sa ludilom oslobodiće te grmljavine. Udahnula ili izdahnula, nećeš se snaći. Vratiš li se tamo otkud si došla, spaliće te živu na lomači.”
    “Šta ovo znači?”
    “Ne mogu ti pružiti sve odgovore. Ionako sam rekla više nego što sam smela da kažem.”
    “Pretpostavljam da ćeš sada odleteti.”
    “Ako me lepo zamoliš, možda i ostanem.”
    Borbeni poklič stotinak T-Lenjiraša prekinuo ih je u neprijatnom razgovoru. Zapovednik okrutnih ratnika bacio je svoje oružje u pravcu vaskrslog stvorenja, raspršujući ga u roj ružičastih latica koje sakriše Mariju od Vojske Besmisla.

Epilog

    Kada je završio sa pripovedanjem, primetio je da je Suza narasla i poprimila obličje njegove ljubavnice. Uzeo ju je pažljivo, jer je zaspala, i prizvao Usamljenog Cirusa koji će je odneti u Rajsko Gnezdo. Na rastanku je osetio mučninu i bol u grudima. Zgrabio je komad vitražnog stakla, zario ga sebi u stomak i napravio rez do grkljana, oslobodivši sluzave pipke koji se umnožiše i okovaše umirući svet.

No comments:

Post a Comment