Oct 10, 2013

The Big O (Kazuyoshi Katayama, 1999-2000, 2003)

Prvobitno zamišljen kao "gimmick" za pokretanje nove linije igračaka, The Big O je prerastao u ozbiljniji projekat, kada su njegovi idejni tvorci, dizajner Keiichi Satō i reditelj Kazuyoshi Katayama, angažovali scenaristu Chiakija J. Konaku, koji je prethodno napisao idiosinkratičnu cyberpunk misteriju Serial Experiments: Lain. Zbog slabijeg prijema na domaćem terenu, serijal je skraćen na trinaest epizoda, da bi tri godine kasnije bio nastavljen, zahvaljujući pozitivnim reakcijama gledalaca sa Zapada, kao i finansijskoj podršci televizije Cartoon Network, gde je prikazivan u okviru programskog bloka Toonami.


Slojevita priča sa višeznačnim epilogom smeštena je u pustinjom okruženu metropolu Paradigm City, četrdeset godina nakon incidenta tokom kojeg su svi stanovnici (uključujući i androide) pogođeni delimičnom amnezijom, a ostatak sveta (verovatno) uništen. Bez predstave o prirodi događaja koji je njihovu istoriju obavio velom tame, nekim čudom se vraćaju "normalnom" životu, krećući se ka neizvesnoj budućnosti pod kontrolom velike korporacije nadmenog Alexa Rosewatera. Održavanje javnog reda povereno je vojnoj policiji, sa kojom glavni junak, "pregovarač" (privatni detektiv + neka vrsta advokata) Roger Smith, sarađuje prilikom rešavanja neretko bizarnih slučajeva. Uz pomoć ginoida R. Dorothy Wayneright i batlera Normana Burga, ali i džinovskog, vernog i samosvesnog (?) robota (Megadeusa) Big O-a, Roger se suprotstavlja pretnji mehaničkih relikvija prošlosti, koje se bude zajedno sa fragmentima "sećanja"...


Inspiraciju za prividno jednostavan zaplet, trojica autora pronalaze u raznovrsnim delima fikcije, kao što su Langov Metropolis, Asimovljevi romani, kriminalistički i kaiđu filmovi, stripovi o Batmanu i manga Giant Robo, vodeći računa o tome da ne prekorače nestabilnu granicu između suptilnog omaža/parodije i pukog plagijata. Veštim preplitanjem žanrova i brižljivim kombinovanjem pozajmljenih elemenata, stvaraju izazovnu slagalicu, čija dvosmislena rešenja navode na zaključak da ne postoji apsolutna istina. U obrazovanju sistema simbola objedinjuju uticaje snova, metafizičke i egzistencijalističke filozofije, starogrčke, hebrejske i hrišćanske mitologije, baveći se preispitivanjem stvarnosti, zavisnošću od tehnologije, emocijama sintetičkih bića, kritikom modernog društva, opsesijama i strahovima kao važnim činiocima opstanka. A kako naslov sugeriše, nije im strana ni notacija koja se koristi u matematici i informatici pri opisivanju brzina rasta funkcija, odnosno pri poređenju efikasnosti i složenosti algoritama, zbog čega zagonetka deluje još intrigantnije. Zamena japanskog izraza "omoide" engleskim "memory" i prisustvo pozorišnih termina nipošto nisu slučajni, kao ni naglašavanje da Megadeusi poseduju moć bog(ov)a, te da su nosioci pravde oni koji (veruju da) ih kontrolišu.


Draž animea leži u otkrivanju tajni Paradigm Cityja, a potragu za odgovorima uzbudljivom čine oštroumne i/ili duhovite replike jasno definisanih likova, čijoj uverljivosti doprinosi odlična glasovna gluma čitave postave. Posebno se ističe Akiko Yajima, briljantna u deadpan tumačenju ironične i prezrive, ali neobično ljupke Dorothy, koja se uz vrline poput neutažive želje za znanjem, specifičnog smisla za humor i razboritosti pri donošenju odluka može izjednačiti sa najčovečnijim pripadnicama ljudskog soja. Rogera Smitha (Mitsuru Miyamoto), kreiranog po ugledu na Brucea Waynea i Jamesa Bonda, krase džentlmenski maniri, plemenitost, snalažljivost, požrtvovanost i visprenost, ali ga iznad arhetipa heroja uzdižu blage "ekscentričnosti, koje prkose logici". U učvršćivanju uzajamnog odnosa, oboje pokazuju i druge strane svoje ličnosti, pristajući na sitne kompromise. Podjednako simpatični su i sporedni protagonisti - multitalentovani Norman, koji po keca krije u svakom rukavu smokinga, ili ponositi šef policije Dan Dastun, jedan od retkih koji uviđaju da paradigma nije održiva i da bi je trebalo menjati. Enigmatična femme-fatale Angel, sa ožiljcima koji ukazuju na odsečena krila, igra presudnu ulogu u završnici, koja donosi preokret za preokretom, dok se u grupi loših momaka izdvajaju maštoviti kriminalac Beck i poludeli, ali inteligentni bivši novinar nemačkog porekla Michael Seebach (aka Schwarzwald).


"Ćoškastim" crtežom sa minimumom detalja, dezorijentišućim uglovima kamere, izduženim mračnim senkama i paletom "prljavih" boja postignuta je upečatljiva neo-noir atmosfera, čiju strogoću razbijaju "old-school" akcione scene. Satōva nostalgija za crtaćima uz koje je odrastao vrlo je upadljiva - arhaična tehnologija i "retro šik" izgled metalnih behemota ovom ostvarenju daju poseban šarm, pa čak i svežinu (ma koliko paradoksalno to zvučalo). Urbanističkim rešenjem Paradigm Cityja, ispunjenog art-deko objektima, aludira se na oštre klasne razlike - imućni građani žive pod geodetskim kupolama, a ostali izvan istih, u oronulim zgradama. (Zanimljivo je da se Rogerova rezidencija, uprkos njegovom povlašćenom položaju, takođe nalazi u sirotinjskom kvartu.) Izuzetan muzički skor Toshihika Sahashija donosi eklektičan spoj džeza, klasike i elektronike sa prizvukom 60-ih, a poletna tema Ruija Nagaija sa uvodne špice neodoljivo podseća na onu iz kemp-klasika Flash Gordon, u izvođenju kultnog rok sastava Queen.

Hiperstilizovan, odlično izrežiran i sadržajno bogat, The Big O je atipičan primer mecha-animea; uspešan eksperiment kojim će ljubitelji spomenute kategorije možda biti pomalo razočarani, a koji će zahtevnijoj publici pružiti više od očekivanog.

No comments:

Post a Comment